Koliko smo samo puta znali prokomentirati da ćemo se pokupiti u planinu i čuvati koze i ovce, pritisnuti stresom svakodnevice uzrokovane poslom i životom u urbanoj sredini. Da je svatko u kome se samo jednom zametnula ta misao, to i ostvario, danas bi gradovi vjerojatno zjapili pusti, a Velebit bi vrvio pastirima i stokom sitnog zuba te presahnuo do posljednje travke.

 

A ako smo ikad počeli ozbiljnije razmišljati o bijegu od civilizacije i povratku prirodi kao svojem iskonskom domu, to su vjerojatno ovi dani. Ne baš najsretniji za ljudsku vrstu. Ne govoreći to da bismo dodatno izdramatizirali situaciju, niti nametali ikakve stavove i donosili zaključke – činjenica je da se izvjesni oblak nelagode nadvio nad našim glavama. Ima među nama onih koji se panično boje, čiste police trgovina i zatvaraju se svojevoljno u karantenu. Ima nas i skeptika koji drže da je sve to previše “napumpano“ te da ne treba toliko dramatizirati, koji zbijamo razne šale i pošalice na taj račun i držimo da je pitanje dana kad će sve proći, do iduće pošasti 21. stoljeća.

 

Pandemija kao podsjetnik

Da, proglašena je pandemija još jedne u nizu “pošasti“ modernog doba. I kojoj god skupini gore navedenih osoba pripadali, zacijelo je svima kroz glavu proletjelo jedno – došla je ta corona, u vidu naše karme da nas, ljudsku vrstu “ugrize za stražnjicu“. Možda nije ona ta koja će nas sve istrijebiti, ali zasigurno je tu kao prijetnja i podsjetnik da sve, prije ili kasnije dolazi na naplatu. A nama ljudima ima se i što naplatiti.

Koliko god možda i bili skeptici, ne možemo reći da ne osjećamo tu određenu dozu nelagode i da nismo barem malo oprezniji. Da pogledom na naše okruženje i ljude oko sebe ne možemo detektirati neku napetost u zraku te – u današnje vrijeme općeg udaljavanja jednih od drugih – da nas ova situacija ne čini međusobno udaljenijima više nego ikad. Doslovce, fizički. Da izbjegavamo voziti se u tramvaju i držimo rastojanje vozeći se s nepoznatim ljudima u dizalu.

Tako da, ako smo ikad pomislili da je vrijeme za neke ozbiljnije promjene u vlastitom životu, te da je vrijeme da postanemo bolji prema sebi, vlastitom tijelu i zdravlju, kao i našem okruženju, ovo se pokazalo kao najbolji povod. Isto tako, i da je pravo vrijeme za promijeniti svoje okruženje, ali i sebe, svoj stil života i svoju prehranu.

 

Zabuši ruke u zemlju – rekonekcija s prirodom nije rezervirana za nekoga drugog

Izuzev svakodnevnog stresa koji nam donosi naše radno mjesto i užurbana svakodnevica, kao nadasve nezdrav stil života, i današnja radna mjesta loša su za naše zdravlje. Zbog nepodnošljivih bolova u leđima i približavanja tvojoj prvoj i neizbježnoj kolonoskopiji, sati i sati sjedenja za računalom, potiču te na razmišljanje o promjeni karijere u smjeru fizičkog rada.

Već i sami zamjećujemo da je posljednjih godina u porastu trend povlačenja ljudi na selo, u osamu i mirniji život, povratka radu na zemlji, ali ručno, u njegovom izvornom obliku… U zadnje vrijeme, gledamo emisije o vrtlarenju te najbliže što osjetimo tom miru i osjećaju koji pruža povezivanje sa zemljom, posredovano je našim čudom tehnologije, u našem betonskom domu. Uz čeznutljivu rečenicu kroz uzdah: “Ah, kad bih barem ja mogla/mogao tako…“ Kao da se radi o nekom nedostižnom i egzotičnom životu, mogućem samo u nekom paralelnom svemiru.

Seoska (ne)poljoprivredna gospodarstva niču kao gljive poslije kiše, što zbog izdašnih poticaja, ali zasigurno i zbog promjene vlastitog načina života i rada, zbog zasićenja sjedećim, intelektualnim radom te stresnom radnom sredinom i tempom. Ljudi pronalaze onaj ponovni osjećaj korisnosti, gledajući izravne plodove svojega rada, onoga što su izgradili vlastitim rukama. Pronalaze ponovni užitak u fizičkom radu, koliko god on težak bio. Ali na kraju dana, osjećaju onaj zdravi umor.

Nije novost da se sve više ljudi odmetne u još veću krajnost i doslovce odlazi u netaknutu prirodu, u planinu, čuvati ovce i “trčati s vukovima“. Povlačenje na osamu i daleko od ljudi, znači surov pustinjački život. To je skroman život, pri čemu je čovjek primoran i teže fizički raditi da bi uopće preživio jer ovisi samo o sebi i milosti majke prirode. Međutim, taj osjećaj sjedinjenja s njom, ponovni pronalazak vlastite svrhe i unutarnjeg mira, od neprocjenjive su vrijednosti za psihičko i fizičko zdravlje.

Netaknuta priroda rijeke Zrmanje u Muškovcima /Foto: Bigstock

 

Kad ugledaš srnu, sjetit ćeš se odakle dolaziš

Ako i nisi osoba koja će se odlučiti na takve krajnosti, ako te to nikad nije ni vuklo ili jednostavno nikad nećeš pronaći hrabrosti za takve drastične promjene, dovoljni su i manji pomaci za tvoju dobrobit. A ovo razdoblje, najbolje je vrijeme za to.

Postoji i ta neka zlatna sredina, gdje mnogi među nama i dalje žive suvremenim načinom života i u urbanim sredinama, ali su u njemu pronašli prostora i vremena za dozu prirode na dnevnoj ili bar tjednoj razini. Mnogi rekreativci i sportaši ne mogu zamisliti da prođe njihov tjedan, a da nisu vidjeli šume ili planine. Bez tog “lijeka“, osjećaju se loše i bolesno. Istina, to postane svojevrsna ovisnost, ali dobra ovisnost – koja čovjeku puni baterije, vraća mu unutarnji mir, mijenja perspektivu prema životu i svijetu, što se odražava na njegovo funkcioniranje u civilizaciji, u svakodnevici.

Oduševljenje i dirnutost koje osoba osjeti kad usred šume susretne krdo srna, jelena ili divljih svinja; neprocjenjiv je i nadrealan osjećaj koji te miri s prirodom i podsjeća na sva njena čuda. Susret s njima u tebi će probuditi strahopoštovanje, podsjetiti te na to koliko si malen(a) u tom svijetu, te na vlastitu smrtnost. Natjerat će te da se prisjetiš da si dio svega toga, a ne nadmoćan nad svim(a).

Kad na taj način dozvoliš da priroda postane dio tebe i ti dio nje, zaboljet će te svaki komad smeća koji ćeš ugledati odbačen ondje, svako divlje odlagalište otpada, ali ćeš početi i razmišljati što radiš s vlastitim otpadom u svojem urbanom okruženju i vlastitom domu. Kad prigrliš tu šumu kao svoj drugi (ili prvi) dom, na redovnoj bazi, zaboljet će te svaki lovac kojeg susretneš u šumi, svaki bager koji ju krči, svaki brijeg ogoljen od drveća, a sve samo zbog jedne invazivne vrste i njene pohlepe – čovjeka. Bića koje živi od prirode eksploatirajući ju, a ne zna živjeti s njom i dajući joj. U onom trenutku kad sve to osjetimo iz prve ruke, možda se počnemo drugačije ponašati i kao društvo, krenuvši od vlastitog dvorišta.

 

Novi koncept vikenda i godišnjeg odmora

Sad je najbolji trenutak maknuti se s asfalta. Barem u svoje slobodno vrijeme, za vikende, a putovanja i godišnje odmore preusmjeriti na osamu, u divljinu i na svoje ponovno povezivanje s prirodom. Preskakanje izlaska na koncert ili u noćni klub za vikend, pa “bijeg“ u obližnju šumu na kampiranje, ili brdo na planinarenje, moglo bi biti pravo osvježenje perspektive.

Zašto se ovih uskršnjih blagdana, umjesto na putovanje u Italiju ili Prag, ne bismo odlučili na upoznavanje Velebita, Durmitora ili neke treće planine, spavajući negdje u skloništu ili planinskoj kućici daleko od vreve velikih gradova, mase ljudi i potencijalnih izvora zaraze?! Ovo bismo ljeto baš mogli zaobići prenapučene betonirane jadranske plaže i odlučiti se na robinzonski turizam, negdje u šatoru na nekom skrivenom otočiću ili u kanjonu Zrmanje ili Cetine – još potpuno neotkrivenog raja na zemlji.

 

Piše: Martina Maloča
Foto: bigstockphoto.com