Foto: Bigstock

Imaš sat s GPS-om ili trčiš s mobitelom? Ostavi ih doma, jer ovdje ti neće pomoći. Prisjeti se na kojoj strani svijeta raste mahovina, kako se usjeveri topografska karta i pridruži se orijentacistima u trčanju i mozganju u prirodi.

 

Kod ovog “trčanja s mozgom“, kako ga orijentacisti vole zvati, imperativ nije na što bržem bezglavom trčanju prema cilju označenom i popeglanom stazom, te vrhunska kondicija. Iako, nije ni ona na odmet. Ovdje se radi o sportu, gdje te “puste“ u divljinu, odnosno na tebi potpuno nepoznat teren, s kartom i kompasom te prepuste tvojim vlastitim orijentacijskim sposobnostima. Jasno, kombinacija s brzinom dobro je došla.

 

Snađi se, sinko!

Najčešći tereni tih natjecanja su šume, nerijetko poprilično nepristupačne, s raznolikom konfiguracijom zemljišta te vrlo razvijenom vegetacijom. Mada nisu isključeni i civiliziraniji tereni poput parkova. Ondje se skrivaju kontrolne točke, koje su na posebnom zemljovidu predviđenom za orijentacijsko trčanje obilježene kružnicom, dok su na terenu prepoznatljive po trostranoj crveno-bijeloj zastavici. Tamo te čeka perforator kojim ćeš “poništiti“ polje na svom kontrolnom kartonu, ili pak, elektronska stanica na kojoj svojim čipom potvrđuješ prolaz.

Jasno, cilj je pronaći sve kontrolne točke u što kraćem vremenu, a put između kontrolnih točaka natjecatelj bira sam, ali zadanim redoslijedom. Predviđeno vrijeme pobjednika diktira duljinu staze. Tipovi natjecanja se razlikuju, a orijentacisti i orijentacistice natječu se i osvajaju plasman u okviru različitih kategorija. One se temelje na orijentacijskim sposobnostima te su podijeljen na A, B, C te E za članove izborne vrste. Također, one su i spolne te dobne, u rasponu od 10 do 90 godina. Osim toga, postoje pojedinačna natjecanja i štafetna.

Natjecateljske discipline ovog sporta na svjetskoj razini su – Sprint koji podrazumijeva vrijeme pobjednika 10 do 15 minuta, Kratka staza (25 min), Duga staza (80-90 min za pobjednika i 60-70 min za pobjednicu), te Štafeta koja broji četiri člana.

Što se opreme tiče, osim zemljovida, kompasa i kartona/elektroničkog čipa, uputno je imati i mali nosač za opise kontrola koji se nosi na podlaktici. Po pitanju odjeće i obuće, preporučaju se lagani sintetički dresovi s dugačkim nogavicama te štitnici za potkoljenice, zbog izazova kakve ovi tereni postavljaju pred tebe, kao i orijentacijske kopačke. Nipošto nije dozvoljeno koristiti GPS uređaje s displayom.

 

Rješavanje problema u laganom kasu

Za ovakav sport ne moraš biti vrstan atletičar, nego je dovoljno imati koliku-toliku brzinu popraćenu dobrom sposobnošću orijentacije i čitanja zemljovida. Ipak, napori koji se moraju uložiti u rješavanje problema vizualizacijom zemljišta, dok si istovremeno u trkačkom pokretu, izuzetno su zahtjevni. Stoga su ovdje kognitivne sposobnosti i izdržljivost od velike važnosti.

Koliki će udio trčanja, a koliki promišljanja strategije vlastite putanje biti, ovisi od situacije do situacije, od terena do terena, kao i od osobe do osobe. Vječita raznolikost terena sa svim svojim preprekama – potocima, stijenama, šikarama, usponima; kao i ljudskog mentalnog sklopa pri rasuđivanju, čimbenici su koji diktiraju duljinu utrke, bilo vremenski, bilo dužinski. Stoga se ovaj sport ne može mjeriti prema uobičajenim egzaktnim parametrima. Jedino što u njemu garantira preciznost, jesu zastavice na terenu te zemljovid i u njemu ucrtani krugovi. A za ostalo nema garancije – tvoja utrka bit će precizna, onoliko koliko ti precizno čitaš zemljovid i kompas.

 

Varijacije na temu

Na nacionalnoj razini u području orijentacije mjerodavan je Hrvatski orijentacijski savez, a osim orijentacijskog trčanja postoje i druge srodne discipline koje iziskuju orijentaciju kao zajedničku ključnu vještinu. To su orijentacija na brdskim biciklima te skijaška orijentacija konceptom i terenom vrlo slične orijentacijskom trčanju, a razlikuju se samo opremom i rekvizitima koji iziskuju drugačiji oblik kretanja. Također, iako ga barem trkačka disciplina nužno ne isključuje, za skijašku je ovaj element neophodan – snijeg.

Četvrta disciplina orijentacije uvelike se razlikuje od ostalih. Radi se o preciznoj orijentaciji (Trail Orienteering), a na njoj brzina nije čimbenik, nego prvenstveno i isključivo dobro znanje orijentacije. Stoga, ovdje se mogu natjecati i osobe s većim poteškoćama u kretanju, u Paralimpijskoj klasi, ali mogu se natjecati i u otvorenoj kategoriji. Naime, u preciznoj orijentaciji svi se natjecatelji natječu unutar iste kategorije zajedno, neovisno o spolu, godinama ili fizičkoj sposobnosti. Podjela na kategorije može biti isključivo prema znanju orijentiranja (E, A, B,…).

U preciznoj orijentaciji teren ne predstavlja izazov u vidu fizičkih prepreka (uglavnom se radi o livadi), nego samo u vidu njegovog tumačenja uz zemljovid i kompas, čime natjecatelj rješava zadatak. Natjecatelji se smiju kretati samo stazama i promatrati teren, a po pitanju vremena postoji samo limit boravka na stazi te broj najmanje odmjerenih sekundi na posebnim vremenskim kontrolama, gdje se natjecatelju mjeri vrijeme potrebno da donese odluku. Postoje dvije discipline precizne orijentacije –  PreO (Precision Orienteering) i TempO. Dok se TempO sastoji se samo od vremenskih kontrola, kod PreO-a pobjednik mora imati i najviše točnih odgovora – u nizu zastavica postavljenih na kontroli, pronaći onu jednu pravu iz opisa.

 

Jabuke i kruške

U nedostatku bolje definicije, počesto volimo treking ukratko i ugrubo opisati kao orijentacijsko trčanje, iako se ovdje radi o sasvim drugom sportu u sasvim drugim razmjerima. On podrazumijeva sve na n-tu potenciju veće – podosta veće kilometraže, mnogo dulji boravak na stazi, mnogo širi, raznolikiji i time zahtjevniji teren te poprilično više opreme. Ovdje se orijentiraš na mnogo većem području, ali prema drukčijoj karti i kontrolne točke, ipak, najčešće nisu skrivene (jako 🙂 ).

Treking je fizička aktivnost koja podrazumijeva hodanje, planinarenje ili trčanje po najrazličitijim prirodnim terenima i vegetacijskim sustavima – planinama, brdima, otocima ili ravnicama, po označenim ili neoznačenim stazama uz pomoć zemljovida, kompasa i GPS-a, te propisane obvezne osobne opreme, hrane i vode. Treking utrke mogu biti različitih dužina, od 10 kilometara pa čak do 100 milja te su namijenjene svim profilima ljudi – od turista, rekreativaca i ljubitelja prirode do vrhunskih sportaša. Održavaju se u najrazličitijim predjelima, vremenskim uvjetima i godišnjim dobima, a natjecatelji u zacrtanom vremenskom roku moraju proći zadane kontrolne točke koje obilaze na način kako propisuje pravilnik pojedine utrke. Pobjednik je natjecatelj koji najbrže prođe kontrolne točke u skladu s pravilima.

Postoji još jedna inačica ovog sporta, a to je trail. On se konceptualno razlikuje od trekinga utoliko što je, izuzev terena i dužina, “pitomija“ jer ima službeno označenu stazu te se natjecatelji ne moraju dodatno orijentirati uz pomoć kompasa i zemljovida. Također, ovdje sudionici u pravilu ne moraju sa sobom nositi dodatne zalihe hrane i vode, zahvaljujući učestalim okrepnim stanicama.

Na žalost nekih, a na sreću drugih, trend posljednjih godina diktira sve veće okretanje trail utrkama, što isključuje – jednima kao izazov, a drugima kao tlaku – kriterij orijentacije.

 

Piše: Martina Maloča