Avanturistički si tip osobe, voliš boravak u prirodi, voliš lutati, planinariti, možda čak i trčati po divljini i brdima, ali voliš jako i svog psa. I velika ti je želja imati ga za partnera u tim trenucima i podijeliti s njim ono u čemu uživaš. I vjeruješ da bi i on u tome istinski uživao, ali ne znaš koliko i kako daleko bi on mogao te što bi smio, a što ne. Jer ne želiš završiti noseći ga u rukama ili bespomoćno tražeći ga i dozivajući po beskrajnoj planini.

 

Iako neki psi zbog tjelesne građe imaju predispozicije za izdržljivost na dugim stazama zahtjevnog terena, svi se psi u pravilu vole kretati i boraviti u prirodi. Treninzi, odgoj i karakter psa uvelike utječe na to kolike dužine može prolaziti. Psima u tipu ptičara, ridgebacka (rodezijski gonič lavova) ili retrivera lakše je izgraditi formu i prelaziti velike dužine, ali to ne znači da manji psi ne mogu biti idealni partneri za trčanje ili planinarenje. Također, uz navedene kondiciju, temperament i konstituciju, na njegove mogućnosti utječe i dob.

Foto: Vedran Slijepčević

Koji pas za koje pruge?

Ovisno i o tome što želiš postići te koji su i tvoji kapaciteti i (ne)trkačke ambicije, ali savjet za srednje velikog, robusnijeg psa joggera odnosno rekreativca jesu treninzi triput tjedno, 30-40 minuta. Svakako mu priušti njuškanje po okolici prije i nakon treninga, i poigraj se s njim, te nagradi i pohvali ga tu i tamo. Ukoliko ste tek početnici ili su vremenski uvjeti teški, primjerice velika vrućina, planiraj trening tako da nakon izvjesnog vremena prolaziš pokraj vašeg automobila odnosno ishodišne točke.

Gore spomenute pasmine koje su idealne za outdoor aktivnosti, bez problema će izdržati cjelodnevna planinarenja ili, ovisno o njihovoj formi, čak i trčanje do 50-ak kilometara. Trail trkačica Irena Smojver poznata po tome što redovno trči u paru sa svojom ptičarkom Harley ispričala je o svojim iskustvima.

– Harley tijekom zimske baze, trči sa mnom dužine od 40 kilometara po nasipu bez ikakvih problema. Vrlo često na Sljemenu trčimo 30-ak kilometara, a zajedno smo odradile i trail utrke do 60 kilometara. Što se tiče zaprežnih utrka u kojima psi trče 1000 milja u devet dana, osobno sam protiv toga. Dok neki uzgajivači polarnih pasmina misle da je to super – podijelila je s nama Irena svoja saznanja.

Doznajemo da i poznatiji trail trkači, poput Dylana Bowmana, vrlo često trče uz svoje pse (i kod njih su najpopularniji ptičari) te uglavnom nikada s njima ne idu na staze duže od 50-ak kilometara. Ipak, “nedugoprugaške“ pasmine trebaju više vremena da kroz treninge dosegnu sposobnost trčanja dužih staza te nije preporučljivo voditi ih na staze duže od 20-ak kilometara.

Važno je znati da pas želi ugoditi svojem vlasniku i ponekad će trčati dokle god misli da ti to želiš. Što ne znači da i on to želi te da nije prešao svoje granice. Zato si ti tu da ih postaviš. Prati njegovo ponašanje – njegovi upitni pogledi, spuštanje repa, zaostajanje i nevoljkost znak su da nešto ne štima, kažu stručnjaci.

Kod brahiocefaličnih pasmina (mops, engleski i francuski buldog, pekinezer, bostonski terijer), važno je voditi računa o namjeni za koju su uzgajani. S obzirom na to da se psi hlade dahtanjem, spljoštene njuške ovih pasa poprilično im onemogućavaju uživanje u dugotrajnim aktivnostima na otvorenom. Posebice bi, pri višim temperaturama trebali biti pošteđeni zahtjevnijih tjelesnih aktivnosti.

– Za primjer, malena mješanka moje sestre koja je u tipu terijera, voli trčati do pet kilometara u tempu jogginga, a nakon toga joj se više ne da pa legne na pod. S druge strane, obožava ići na planinarenja i nije joj problem hodati i trčkarati 15-ak ili 20 kilometara, ovisno o temperaturi, po brdima – kaže Irena koja upozorava i na to da je vrlo nezahvalno generalizirati u okviru pasmina.

Hidracija, lokva, potok – i dodaci prehrani za sportaša

Vrijeme je značajan čimbenik. Načelno, pas će najviše uživati na temperaturama od 5 do 15 stupnjeva, pa čak i kad sipi lagana kišica. Ipak, vremenski uvjeti imaju različit utjecaj na ljubimce, ovisno o tipu psa. Kratkodlaki psi lakše podnose vrućine, ali po izrazito visokim temperaturama i oni bi trebali biti pošteđeni velikih napora kako bi izbjegli opasnost od toplotnog udara ili sunčanice – simptomi su jaka zadihanost, pretjerano slinjenje, malaksalost, odbijanje hrane, povraćanje, povišena tjelesna temperatura, dehidracija. Treba voditi računa o tome da psi imaju krzno te da se ne znoje, nego im je jedini mehanizam hlađenja dahtanje.

Psi vrućinu podnose mnogo teže nego mi, te je trčanje već na dvadesetak stupnjeva i suncu za psa pretoplo. Trebalo bi izbjegavati izlaganje suncu od 11 do 17 sati, iako je ljeti čak i navečer pretoplo jer asfalt isparava vrućinu još satima nakon zalaska sunca.

Rana jutra su idealna, a od terena biraj staze u blizini potoka, mora ili jezera kako bi se mogao osvježiti. Možeš mu čak dati da se povalja u lokvi ili pije kišnicu iz nje. Naravno, samo ako se radi o svježoj kišnici, primjerice na kamenitom tlu, jer su nerijetko lokve zagađene.

Svakako ponesi dovoljnu količinu vode i za psa jer oni vrlo brzo mogu dehidrirati. Međutim, pazi da ne popije preveliku količinu vode prenaglo, posebice ako je zadahtan jer bi moglo doći do torzije želuca koja je u visokom postotku smrtonosna.

– Pas bi za vrijeme aktivnosti redovito trebao dobivati manje količine vode. Ja Harley u pravilu dajem vodu svakih 20 minuta do pola sata na početku dugog treninga. Kasnije više ne želi piti vodu toliko često – Irenin je savjet.

Možeš razveseliti svog zadahtanog prijatelja i rashlađenom poslasticom, ako imaš uvjete za to, a za prave sportaše među psima postoje i različiti dodaci prehrani – od energetskih pasta ili keksića koji se psu mogu dati za vrijeme aktivnosti do proteinskog praha koji se miješa s vodom, za brži oporavak nakon treninga.

– Ljudi koji se utrkuju sa svojim psima, bilo u zapregama ili canicrossu, često nekoliko sati prije utrke ljubimcima daju vodu pomiješanu s uljem lososa, kako bi popili što više tekućine i bili dobro hidrirani – informira nas Irena.

Vruće-hladno-bodljikavo

Ukoliko izlaziš sa psom u šetnju ili džogiranje na topao dan, u urbanoj sredini, svakako prethodno dodirni asfalt rukom. Naime, temperatura u gradu znatno je viša, a pseće šape su osjetljive te hodajući pregrijanim pločnikom, tvoj dlakavi frend čak može zadobiti i opekline.

Zimi, pak, za šape može biti problematičan snijeg jer se ledene kuglice lijepe na dlaku. Međutim, nekoliko centimetara snijega ne bi trebao biti problem. Nekim psima zimi su potrebni kaputići kako bi bili zaštićeni od hladnoće, dok s druge strane, polarne pasmine uživaju na minus 15 stupnjeva i ne smeta im hladan vjetar. Za primjer, doznajemo, kako naš “ogledni primjerak“ Harley u siječnju i veljači nosi kaputić jer joj je hladno.

Teren u prirodi zna biti vrlo grub i bodljikav, a kamen (kao i asfalt u gradu) vruć. Neovisno o pasmini, neki psi imaju osjetljive šape i visoka kilometraža im zadaje problem u vidu oštećenih jastučića, bez obzira na teren. Međutim, svim psima najviše odgovaraju mekši, zemljani tereni te je trčanje po oštrim kamenim ili tvrdim asfaltnim podlogama potrebno svesti na minimum. Iako ih neki lakše svladavaju, dok drugima uzrokuju oštećenja, psima grube podloge zasigurno nisu ugodne. Kod osjetljivih pasa, bilo bi dobro da nose zaštitnu obuću na koju ih je potrebno navikavati kroz pozitivan pristup, korak po korak.

– Prvo im je potrebno predstaviti predmet te uz pozitivne podražaje i ohrabrivanje, recimo uz najdražu poslasticu, postepeno oblačiti. Nikako ne smijemo forsirati situaciju i uzrokovati neugodu kod svojeg psa – savjetuje iskusna Irena.

“Dođi! Fuj to!“

Psa je od malena  potrebno naučiti osnovne naredbe, a zbog njihove sigurnosti jedna od najvažnijih je naredba “Dođi!“. Kroz sustavan rad s njima, uz pomoć sistema nagrađivanja hranom i igračkama, potrebno je izgraditi fokus na sebe, tako da mi budemo zanimljiviji od distrakcija okoline – drugih pasa i životinja te mirisa divljači. Tek kada smo sigurni da će nam pas doći na poziv, možemo ga puštati s povodca u divljini.

Pri vježbanju opoziva preporučljivo je koristiti dugačke povodce do deset metara, jer se pas tako može odmicati od nas, dok i dalje imamo kontrolu nad njim. Kod lovačkih pasmina potrebno je mnogo više vježbe i konstantnog rada jer imaju jak nagon te ih osjet njuha često odvede za različitim zanimljivim mirisima.

Možemo koristiti GPS uređaj, takozvani tracker, kako bismo u svakom trenutku znali gdje se naš ljubimac nalazi. U svakom slučaju, za dobrobit ostalih životinjskih vrsta, moramo imati psa pod kontrolom.

– Kad Harley naiđe na miris drugih životinja, ne čuje niti vidi išta drugo, zato je zimi uvijek vezana. Nema toliko ljudi na stazama pa često susrećemo srne, a ja ne želim da ih gnjavi. Divljih svinja na svu se sreću boji – smije se Irena.

Još jedna korisna naredba u koju nas je naša savjetnica uputila je “Fuj to!“. Kako kaže, nikada dosad nije čula za slučaj da se pas otrovao bobicama ili gljivama, ali jako se vole uvaljati ili pojesti strvinu. Stoga skreće pažnju na tu, jednu od osnovnih vježba poslušnosti.

Začudo, jedna od stvari za koju bi naredba prije trebala čovjeku, nego psu jest istezanje nakon treninga. Naime, psi instinktivno znaju što i kada trebaju napraviti, bez da im itko pokazuje kako. Oni to rade svako jutro, pa tako i iza treninga.

 

Prevencija je pola zdravlja

Ukoliko je tvoj pas pravi, strastveni “outdooraš“, od velike je važnosti posvetiti se njegovoj prevenciji od raznih nametnika i opasnih bolesti. Tijekom ljeta povećavaju se opasnosti od raznih infekcija kože, a i veća je mogućnost da se pas zarazi parazitima poput buha, krpelja ili crijevnih glista. Svakako je potrebno koristiti zaštitu od nametnika, u ožujku, travnju i svibnju kad su šume su krcate krpeljima, dok se na području Dalmacije od polovice svibnja do kraja listopada, nalaze papatači (sitni insekti nalik komarcima) koji prenose vrlo ozbiljnu bolest lišmaniozu. Koja je vrsta zaštite – od ampula do ovratnika; najefikasnija, ovisi o psu jer svaki drugačije reagira.

Korisno je cijepiti pse protiv zaraznih bolesti, uključujući i leptospiroze čije se bakterije često nalaze u vodama stajaćicama.

 

MALI VODIČ KROZ TRKAČKE PASMINE

Manje pasmine u tipu terijera imaju visoku razinu energije te vole duga istrčavanja u prirodi.

Polarne pasmine su stvorene za duge staze, iako nešto lošije podnose vrućine od kratkodlakih pasa.

Njemački kratkodlaki ptičari, vižle i vajmarski ptičari idealne su pasmine za ovakav dugoprugaške aktivnosti prirodom jer imaju kratku dlaku, duge noge i jako vole trčati.

Goniči možda nisu brzi kao ptičari, ali zbog svoje namjene imaju izdržljivost na dugim stazama i težim terenima.

Border collie lagan je, brz i izdržljiv pas koji obožava sudjelovati  u svim aktivnostima sa svojim vlasnikom.

Ridgeback je poznat po tome da mu je potrebno puno kretanja i da dobro podnosi vrućine.

Hrtovi su izrazito brzi, ali više im odgovaraju kratke staze.

Foto: Popišanac Trail i Canicross

 

Pišu: Martina Maloča i Irena Smojver
Foto: osobne arhive, Bigstock, Canicross Croatia