Fran Skračić istrčao je Hendrix polumaraton na zagrebačkom savskom nasipu kao jedan od 750 sudionika, u vremenu 2:28:24 sata. Dobro, to i nije neka vijest. Fran Skračić istrčao je polumaraton “ruku pod ruku“ s Markom Jakšićem te time pomaknuo vlastite granice i razbistrio perspektivu svima nama. Još vam nije ništa bistrije? Dakle, ovo je priča o tome kako hendikep osoba s invaliditetom, ne znači nužno i nemogućnost da ostvare što naume. Naime, Fran je slijep i istrčao je polumaraton – e, to je vijest!
Naš protagonist 30-godišnji je Zagrepčanin koji je od rođenja visoko slabovidna osoba. Međutim, 2010. godine u potpunosti je oslijepio. Za pohađanja preddiplomskog studija predškolskog odgoja u Puli, u nekoliko mu je navrata rapidno skočio očni tlak te uništio očne živce.
Život je borba, uvijek budi spreman i nikad ne odustaj!
Ipak, njega to nije obeshrabrilo. Nakon preddiplomskog studija, po povratku u Zagreb, upisao je diplomski studij bibliotekarstva i informatologije na Filozofskom fakultetu, te je trenutno na stručnom osposobljavanju u knjižnici Edukacijsko – rehabilitacijskog fakulteta.
Kako nam priča, on je unaprijed znao da će oslijepiti, ali ne i kad će se to dogoditi. Nije imao nikakve psihičke ili emocionalne pripreme na sljepoću, iskreno je rekao.
– Koliko god to nekome zvučalo nemoguće i nenormalno, ja sam jednostavno takav. Prihvatio sam situaciju takvom kakva jest i nastavio živjeti dalje punim plućima. Realno sam sagledao situaciju i shvatio da imam samo dvije opcije na raspolaganju – sjediti zatvoren doma pa kukati i plakati ili prihvatiti nadolazeću situaciju i nastaviti živjeti dalje. Naravno da sam se odlučio za drugu opciju, jer kako kaže moto našeg kluba: “Život je borba, uvijek budi spreman i nikad ne odustaj“ – hrabar je naš sugovornik.
Cjeloživotni sportaš
Kako doznajemo, Franu ovaj polumaraton nije prvi susret sa sportom.
– Sportom se bavim cijeli život. U osnovnoj školi osam sam godina trenirao taekwondo, a u srednjoj atletiku dvije godine. Najviše sam se natjecao u disciplinama na 100 i 200 metara te skoku u dalj. Sudjelovao sam na nekoliko državnih prvenstava te na svjetskom i europskom prvenstvu – priča nam Fran koji je čak bio i izviđač.
Bukyo Ryu Ju-Jitsu trenira već sedam godina, kako u kojem periodu, s obzirom na druge obveze. Uglavnom je to svakodnevno te je došao do smeđeg pojasa.
– Trenutni su mi planovi probati otići na koje Judo natjecanje i pokušati nešto napraviti i na tom području, ali o tom potom. Vidjet ćemo što će iz toga na kraju biti, no svakako treba pokušati – Franove su riječi.
Doznajemo da je Franu “Hendrix“ bio prvi polumaraton u životu, kao i da do njega nikad nije istrčao više od šest kilometara.
– Zapravo, uopće ne treniram trčanje. Eventualno, odem s prijateljima, ako ulovim nekog od njih, ali i to je vrlo rijetko. Ipak, nadam se da ću ubuduće češće imati priliku trčati. Na polumaraton sam se odlučio jer volim trčati po prirodi, ali i jer mi je to predstavljalo izazov. Zanimalo me je koliko bi mi to bilo naporno završiti – kaže on.
Za stapanje s prirodom vid nije neophodan
Zanimalo nas je kakav je osjećaj trčati ovoliko dugo, zakinut za jedno ključno osjetilo i je li teško. Međutim, Frana ništa ne može smesti te priča kako mu je veliki gušt bio trčati jer obožava prirodu.
– Nije mi bilo preteško jer sam navikao na naporne i intenzivne treninge, a pretpostavljam da mi je ostalo i nešto u nogama još od atletike. Također, dobro društvo je uvelike doprinijelo tome – objašnjava.
Zanimalo nas je i što mu je prolazilo kroz glavu tijekom utrke, no on kaže kako je kroz jake i intenzivne treninge naučio ne razmišljati o tome, koliko je napravio i koliko još mora napraviti.
– Za vrijeme trčanja nastojim isprazniti glavu i ne razmišljati ni o čemu, nego jednostavno uživati u tome što radim i upijati ljepotu prirode oko sebe. Jednostavno samo radite svoj trening dok ga ne završite i to je to – odgovara Fran u zen maniri.
Upitali smo ga doživljava li neke druge stvari intenzivnije – poput strujanja zraka odnosno vjetar u prsa, dahtanje trkača oko sebe, nabijanje vlastitog srca, ili pak, mirise proljeća pomiješane s mirisom znoja 🙂 .
– Jako puno vremena u životu proveo sam u prirodi i trenirajući, tako da mi je sve to postalo nešto normalno i uobičajeno. Ali vjerujem da zapravo, s obzirom na sljepoću, intenzivnije osjećam sve te stvari – zaključuje naš sugovornik.
Spontani polumaraton
Priča nam kako je do odlučivanja na polumaraton došlo slučajno, u spontanom dogovoru s prijateljima. Učinio im se zanimljivim, kaže, pa im je predstavljalo izazov prvi put istrčati tako dugačku utrku.
Pri samoj primisli da je Franu neravna podloga savskog nasipa predstavljala problem pri trčanju i postizanju boljeg rezultata, prevarili bismo se.
– Podloga i nedostatak vida uopće nisu utjecali na moje vrijeme. Po dogovoru, išli smo relativno laganim tempom i uopće nismo ganjali nikakav rezultat – jednostavno smo se htjeli izguštirati i zabaviti. Tako da mi je teško reći kakav bi on bio, da sam dao maksimum od sebe. S obzirom da se inače ne bavim trčanjem i da se nisam spremao za utrku, mislim da je ovaj rezultat sasvim u redu. Vjerujem da to može biti i bolje, ali za to su već potrebne pripreme – zadovoljan je ovaj friški polumaratonac postignutim.
Znalački nas je iznenadio svojim stavom o podlozi.
– Zapravo ne volim trčati po betonu. Između ostalog jer je ravan, monoton i dosadan. Puno više volim trčati i vrijeme provoditi u prirodi. Također, što se trčanja tiče, koliko znam, beton nije baš u prijateljskim odnosima sa zglobovima – Franov je komentar.
Trčanje u paru
Upitali smo Frana kako je funkcionirala sinkronizacija s njegovim vodičem Markom Jakšićem, te da li se njegov partner našao kao pogodna žrtva na prvoj liniji, kad bi postalo teško.
– Marko se pokazao kao izvrstan vodič. Kao da cijeli život radi i trči sa slijepima. Sinkronizaciju smo odradili nekoliko dana prije utrke, kad smo otrčali pet kilometara. Pitao me kako to funkcionira, a ja sam mu ukratko objasnio da mi na vrijeme, otprilike korak i pol prije, mora napomenuti da dolazi promjena terena, stepenice, grbe, kamenje, lokve i slično – objašnjava on.
Fran je uzeo pojas koji je nekoliko puta presavinuo te na svakom kraju napravio čvor, da bi bilo lakše za držanje u ruci. Opisuje kako je on desnom rukom držao jedan kraj pojasa, a Marko drugi kraj svojom lijevom, te ga je Fran za vrijeme trčanja pratio na taj način.
– I onda smo naprosto krenuli trčati i to je bilo to. Jednostavno je funkcioniralo. U svakom slučaju, meni je lakše trčati i, generalno, trenirati u društvu, nego sam. A ako je itko ikoga ugnjavio pričanjem, onda sam ja njega. Pogotovo u početku. Ali pustili smo si glazbu na zvučniku, tako da je bilo stvarno zabavno i opušteno trčanje. Prava uživancija! – jednostavan je naš sugovornik.
“Samo želim i dalje baviti se sportom“
Zanimalo nas je koliko visoko ide letvica u Franovim ambicijama i smiješi li se tu i neki maraton.
– Svakako bih volio nastaviti trčati i ići na još utrka. Koje će to utrke biti, stvarno ne znam. Nisam siguran za maraton, ali nikad se ne zna. Možda jednom padne i maraton. Volim izazove, a u kojem će smjeru oni točno ići i koliko će biti ozbiljni, u ovom trenutku teško je reći – Franove su težnje.
Doznajemo kako je njemu nedostatak vida, najmanja prepreka u ostvarivanju njegovih snova. U njegovom školovanju, pred njim se ispriječio sustav, a u bavljenju sportom veći hendikep predstavlja nedostatak opreme, nego li sljepoća (pa se našalio kako se ne bi bunio ni oko kakvog sponzorstva). Međutim, kako mu je uskraćen prilagođeni stručni ispit po studiju predškolskog odgoja, Fran je sam iznašao način da svoje obrazovanje svrhovito privede kraju. A time je dokazao samo jedno…
– Samo nebo je granica. Jedina mi je želja za budućnost, nastaviti aktivno trenirati i baviti se sportom, te što više vremena provoditi i trčati po prirodi. I naravno, nastaviti gurati i boriti se dalje, podizati vlastitu letvicu do krajnjih granica i postavljati si nove izazove – inspirativan je ovaj posebni sportaš.
Piše: Martina Maloča
Foto: Dinko Bažulić, Promoart Studio
