Umirovljeni profesor fizike i elektrotehnike iz Ogulina, Ivan Puškarić zvan Studio, biciklom godišnje odvozi i desetak tisuća kilometara. Uz ture preko 200 kilometara dnevno, odvozio je biciklom i višednevne vožnje po Hrvatskoj, kao i po susjednim državama. Oženjen je, ima troje djece i četvero unučadi, a ovih se dana, za svoj 66. rođendan počastio jednom “stokilometarkom“ na biciklu.
Godina je tek počela, a on je već u siječnju ove godine odvozio 807 kilometara, dok je u cijeloj protekloj godini odvozio 9.279 kilometara. Puškarić svoje vožnje satelitski prati i postavlja u tablicu. Otkada bilježi svoje vožnje, zadnjih četiri-pet godina, odvozio je oko 38.000 kilometara te tako gotovo dosegao opseg Zemlje po ekvatoru od 40.000 kilometara.
“Slobodu i ljepotu bicikliranja želim prenijeti i svojim unucima”
Njegova ljubav prema biciklizmu rodila se kad je dobio svoj prvi bicikl – sa sedam godina.
– Tada su moji kupili muški bicikl, a mi djeca učili smo voziti tako da smo najprije vozili na jednoj pedali, pa kada smo uhvatili ravnotežu, ispod rame smo dohvaćali i drugu pedalu. Međutim, ozbiljnije duge biciklističke ture počeo sam voziti 2012. godine – uvodi nas Ivan u svoj svijet biciklizma.
Probiciklirao je praktički cijelu Hrvatsku, a vozio je i susjednim te zemljama regije – Slovenijom, Italijom, Austrijom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Albanijom.
– Vozio sam biciklom u talijansko-austrijske Alpe 2016., a godinu poslije humanitarno do Skadra u Albaniji i natrag, što mi je bila najduža tura. Potom sam 2018. odvozio oko 2500 kilometara cijelom Hrvatskom uz granice, a lani sam krenuo humanitarno u Vatikan, stigao iza Venecije te pao s bicikla jer mi je kotač uletio u prazninu tramvajske šine. Također, vozio sam i po Manchesteru u Engleskoj, kada sam dolazio u posjetu sinu koji tamo živi i radi – samo je dio Ivanovih biciklističkih avantura.
Osim što je cestovnjak, naš sugovornik vozi i MTB, a najviša visina na koju je vozio bila je iz Boveca sa 439 metara na Mangartsko sedlo na 2050 metara nadmorske visine.
Kako kaže, uvijek se svugdje osjećao dobrodošlim.
– Nigdje ne osjećam ni narodnosti, ni granice, ni politiku. Ljudi koje upoznajem susretljivi su i od pomoći. Osjećam samo slobodu i ljepotu bicikliranja po prekrasnim krajolicima – Ivanovi su dojmovi.
Upitali smo ga je li uspio svoju ljubav prema biciklizmu prenijeti i na svoje nasljednike.
– Najstarijem unuku koji ide u prvi razred srednje škole, poklonio sam nešto skuplji bicikl i rado biciklira, ali uglavnom do prijatelja. Mlađi koji ide u peti razred, također, voli biciklirati. Unučica ima tri godine i isto ima svoj bicikl, a najmlađi unuk, tek jednogodišnjak obožava se sa mnom motati oko bicikla – zadovoljno nam je priopćio ponosni djed.
“Sad u penziji vozit ću još više”
Posljednjih pet mjeseci, otkad je u mirovini Ivan je odvozio oko 4000 kilometara.
– Namjeravam više voziti jer imam više slobodnog vremena. Planiram odvoziti i unutrašnje gradove Hrvatske u koje još nisam biciklom dolazio. Možda ovog ljeta odvozim pet-šest država po Europi. Ovisi o tome hoće li neki od mojih suvozača biti na raspolaganju, jer višednevne ture volim voziti u društvu – njegovi su planovi.
Ovaj biciklist mnogo vozi u društvu i, kako kaže, uvijek pazi da se ne odvaja od grupe. Nije sklon utrkama jer nema potrebu svojim suvozačima demonstrirati svoju nadmoć. Tek je lani bio jedan pokušaj karlovačkog breveta, ali je odustao prije zbog najave kiše.
– Inače sam odvozio nekoliko 200-kilometarki – nekoliko puta od Ogulina do Zagreba i isti dan natrag, potom Ogulin – Pula – Pavićini kod Pule – Rijeka – Crikvenica – Ogulin. Tu sam imao najviše uspona, preko 3500 metara. Vozio sam dvije humanitarne vožnje, Albaniju i Vatikan do kojeg nisam stigao jer sam imao pad nakon Venecije, u gradu Mestre – izvijestio nas je ovaj biciklist na duge staze.
Statistika biciklizma
Kako smo spomenuli, Ivan zbraja svoje kilometre i pomno ih evidentira “školski“, u tablici.
– Radio sam u srednjoj ogulinskoj školi 43 godine, pa vjerojatno od tuda i taj poriv za evidentiranjem vožnji. Ipak, to se pokazalo i vrlo korisnim – vrlo brzo nađem vrijeme i rutu kojom sam išao, kao i objave na društvenim mrežama jer u tablicu dodajem i te poveznice. Osim toga, u tablici su mi i poveznice na satelitske snimke vožnji, čime brzo dođem do GPS snimke. Tako uvijek mogu usporediti svoj napredak ili nazadovanje – pojasnio nam je ovaj sistematični biciklist.
Konkretno, Ivan po stupcima bilježi redom: suvozača ukoliko ga je bilo, potom datum vožnje, rutu “od-do“, trajanje vožnje do u sekundu, a zatim i prijeđenu kilometražu.
– U osmom stupcu automatski mi izračunava prosječnu brzinu odvožene rute, a u devetom upisujem ukupnu elevaciju odnosno zbroj svih uspona. Slijedi link veza na satelitsku snimku vožnje na kojoj se vidi ruta, pauze stajanja, brzina i uzbrdice-nizbrdice. U ostalim stupcima je prolazno vrijeme i prosjek brzine najčešće na polovici odvožene rute, a u zadnjem stupcu je bicikl koji sam vozio – D za Diamondback (MTB) te G kao Giant (cestovni bicikl). U prvom redu u ćeliji A1 ukupan je zbroj odvoženih kilometara otkad mjerim (od ljeta 2014.), a u ćeliji C1 je ukopan broj odvoženih sati. U drugom redu su isti podaci za tekuću godinu – detaljno je razložio Ivan.
Svaka vožnja – jedna avantura
Iza našeg sugovornika i njegovih brojnih kilometara, gotovo da je jednako toliko i zanimljivih događaja. Podijelio je s nama kako su ga se najviše dojmile vožnja za Vukovar i dvije vožnje za Međugorje, što planira ponoviti u nadolazećem travnju.
– U ugodnom sjećanju su mi vožnje po Marjanu i Splitu. Lani, na ulasku u Split, preko ceste je tekla voda visoka oko 20 centimetara. Pukla je vodovodna cijev pa smo biciklima morali preko te vode. U Podgorici, pak, nakon gostovanja na crnogorskoj televiziji, na cesti su nam masovno u znak pozdrava trubili auti. Jedan je zastao, gospođa suvozačica me pogledala i upitala koliko imam godina. Kad sam joj rekao, počela se križati. U Austriji, u jednom restoranu putem Skypea sam mobitelom nazvao obitelj, a ljudi okolo su s uživanjem i simpatijama pratili moj glasni razgovor “uz sliku“ s obitelji, iako ni riječi nisu razumjeli – nabrojao je Ivan scene iz svojih biciklističkih pohoda koje će pamtiti zauvijek.
Ispričao nam je i što se dogodilo u Italiji na visini iznad 1000 metara, kad je oko 17 sati počeo pljusak.
– Opazio sam u šumi, 50-ak metara od puta nekakvu napuštenu kolibu u koju smo se sklonili, pokrili bicikle ceradom i zavukli se u potkrovlje u kojem je bilo sijeno. Kako pljusak nije prestajao do 19 sati, odlučili smo prenoćiti. Društvo su nam pravile neke životinje, valjda kune, ne znam točno – prenio nam je Ivan ugođaj s još jednog putovanja.
Također, dao nam je do znanja kako puno puta vožnja može biti i opasna.
– Na Kapeli, uz stado ovaca bila su dva velika psa koja su jurnula na nas. Srećom, moj suvozač je imao neki sprej, poprskao pse i oni su odustali – ispričao je.
Međutim, kao pravom biciklistu, ni padovi mu nisu strani pa su i oni pomno evidentirani. Ipak, biciklisti svoje padove i povrede ponosno ističu kao pravo ratno ordenje.
– Kad sam prvi put pao, odmah sam to objavio na društvenoj mreži, a mnogi kolege su mi rekli da sam sad i ja postao dio tog kluba biciklista. Na kraju krajeva, svi smo mi padali dok nismo naučili voziti bicikl. Sa sedam-osam godina koljena su mi bila istučena kao i drugim klincima – zaključio je umirovljeni profesor, ali ne i umirovljeni biciklist.
Piše: Martina Maloča
Foto: osobna arhiva
