Tatjana Šavorić, neustrašiva medicinska sestra iz Zagreba, članica PD-a AktivNatura i bivša HGSS-ovka, 25. siječnja pokušat će što dosad još nitko nije – prehodati Via Adriaticu u zimskim uvjetima, 1100 kilometara od Prevlake do Kamenjaka.
Gojzericu uz gojzericu, uz nju na njenim planinarskim avanturama stasa kćer Klara, a pratimo ih na njihovom blogu Na Vrh Brda. Tatjanin podvig još će se moći pratiti i na Via Adriatica Trail, kao i aktivnosti njenih pomagača, njenih trail anđela kroz grupu Via Adriatica – hiker’s corner duž cijelog VA-a, od Konavala do Istre.
Maminim velikim tragovima
Tatjana i njena tinejdžerka Klara na FB stranici Na Vrh Brda prikazuju svoja putovanja, što je za njih potrebno, što na njima prolaze i kako zajednički funkcioniraju.
Iako je tinejdžere obično teško izvući van, u prirodu, Klara je odrasla uz Tatjanine vikende provedene u prirodi i na stijeni.
– Imala je prilike pratiti moje učenje čvorova i alpinističkih vezova. Sa mnom je pregledavala fotografije s terena i sudjelovala u odabiru najzanimljivijih. Po prirodi okrenuta sportu i boravku vani, odlazak sa mnom u planine nekako je bio prirodan slijed. Živimo u podnožju Medvednice, tako da su Klarini prvi koraci i orijentacija u prirodi krenuli otuda – upućuje nas ova aktivna mama.
Međutim, tu su i 21-godišnji sin Stjepan te 11-godišnja Marta.
– On je kao mlađi često provodio vrijeme s nama na planini, ali se s godinama okrenuo dvoranskim borilačkim sportovima. Marta je na dobrom putu da se priključi seki i meni na nekim budućim hodanjima. Trenutno s njom hodamo po zagrebačkoj okolici i stazama s manjom kilometražom – doznajemo.
“Preda mnom su 44 dana i 1100 kilometara planina“
Naša sugovornica odbrojava sitno do polaska na prvu hrvatsku dugometražnu stazu Via Adriatica Trail, čiji je idejni začetnik i osnivač Srećko Vukov. Staza je u aktivnom obilasku tek dvije godine. Prvi su ju prošli slavni planinarski par Pia i Andrej iz Slovenije 2018. godine, a lani su ju prošli Hrvati Zlatko Mihoček i Mario Carek.
– Staza je duga 1100 kilometara, proteže se od Prevlake kod Dubrovnika do Kamenjaka u Istri. Prolazi većim dijelom preko naših najvećih planina i vrhova s nešto malo ravničarskih dijelova, većinom dolina koje spajaju naše velikane Učku, Risnjak, Velebit, Dinaru, Kozjak, Poljičku planinu, Omišku Dinaru, Biokovo, Pelješac i Sniježnicu. Posebnost je i to što staza prolazi kroz naše najpoznatije nacionalne parkove i parkove prirode. Prati grebene svih nabrojanih planina, pa time omogućuje posjet nekim od naših najviših i najpoznatijih hrvatskih vrhova, kao što su Vaganski vrh, Sveto Brdo, Sinjal, Sv. Jure na Biokovu i drugi. Hodač stazom savlada čak 41.000 metara ukupne visinske razlike. Ugrubo, kao da se popeo oko pet puta na Mount Everest. Imam na raspolaganju 44 dana i nadam se da će ta brojka biti dovoljna – uputila nas je Tatjana.
Nakon zajedničkih priprema, na put ipak bez Klare
Na put s njom trebala je krenuti i Klara, ali zbog dužine puta, bilo je teško izvesti tako dugotrajan izostanak iz škole.
– Iako je sama škola imala razumijevanja za naš pothvat, shvatili smo da bi joj kasnije bilo teško nadoknaditi takav obim gradiva. Posebice jer je drugi razred srednje škole i već se aktivno priprema za upis na fakultet. Proteklog ljeta pokušale smo hodnju istom stazom u ljetnim uvjetima, ali bilo nam je to objema poprilično naporno, tako da je ta ideja pala u vodu. Mi ćemo svakako zajedno proći stazu za dvije godine, nakon što ona uspješno riješi upis na fakultet – priča nam Tatjana.
U sklopu priprema za obilazak VA-a, prva višednevna hodnja majke i kćeri bila je prošlo proljeće prolaskom Velebitskog planinarskog puta.
– Dužinu od 140 kilometara popularnog VPP-a prošle smo u manje od pet dana. Velebit nas je pomazio i podario nam prekrasna iskustva koja su nas ohrabrila da krenemo dalje. Nakon njega smo prošle cjelokupnu Dinaru, a poslije nekako spontano počele pratiti trasu Vije Adriatica, te smo tako prošle Kozjak, Mosor i Biokovo. Sveukupno smo odradile 680 kilometara – podijelila je s nama ova planinarka.
Na upit za što ih je koji od osvojenih vrhova pripremio, Tatjana odgovara kako svaka od navedenih planina ima svoju “vruću“ točku.
– Bilo da se radi o ćudljivosti i promjenjivosti vremenskih uvjeta na Velebitu, o uskoj grebenskoj stazi na Biokovu ili nepreglednim pašnjacima Dinare, svaka od njih čovjeka nauči nečem novom i nakon svakog takvog izleta, čovjek se vrati s iskustvom više – riječi su ove iskusne visokogorke.
Ona i Klara kroz pripreme nisu primjenjivale neke dodatne cardio ili kondicijske vježbe, iako, kaže, poznaje mnogo planinara koji se za svaki zahtjevniji uspon tako pripremaju.
– Naši treninzi, uključivali su jednodnevne izlete i hodanje po obližnjim planinama, što ionako radimo bez obzira na neki zahtjevniji pothvat – Tatjanine su riječi.
Iza nje je ogromno iskustvo te tako i stečena forma – alpinistice i asistentice instruktora alpinizma, te članice HGSS-a. Uz to je i medicinska sestra, odakle joj znanje, također, može biti od velike pomoći u datim situacijama.
– Iako sam se iz obiteljskih razloga, morala odreći nekih aktivnosti pa tako i GSS-a, sve navedeno te sami kontakti koje sam stvorila, neprocjenjivi su. Uz to, popela sam većinu poznatih smjerova u hrvatskim planinama i slovenskim Alpama – njena su iskustva.
Više nema mjesta za početničke pogreške
Zanimalo nas je bez koje se opreme ne ide na takav put, koliki ruksak će ona imati te hoće li imati kakvu logistiku putem.
– Imam ruksak od 50 litara i to je zapremina koja mi mora biti dovoljna za osnovnu opremu. Najveći problem je nepredvidljivost vremena, zbog čega sam primorana nositi dodatnu zimsku opremu – dereze, cepine, krplje i sve ostalo što će mi olakšati hodanje u zimskim uvjetima. S tom dodatnom opremom i težinom ruksaka oko 25 kilograma, bit ću prisiljena neke stvari, kao višak odjeće, ostaviti kod kuće. Ako idem nekamo na više od dva dana, obvezno sa sobom nosim svoje kuhalo jer si ujutro moram skuhati kavu i navečer juhu. To su te neke male hedonističke stvari koje olakšavaju napor tijekom dana – informira nas naša sugovornica.
S ponosom ističe hrvatsku mrežu trail angela koja se svakim danom, na stazi sve više širi.
– To su lokalni ljudi koji bez ikakve naknade, bezuvjetno pomažu svim našim hodačima u obliku prijevoza po namirnice, ponude noćenja, objašnjavanja nedoumica oko terena, svega onoga što bi hodaču u datom trenutku moglo zatrebati. Također, s obzirom na svoje kontakte iz HGSS-a i široku mrežu prijatelja planinara, očekujem da ću imati veliku pomoć u svladavanju svih mogućih prepreka – ispričala nam je Tatjana.
Ovih smo dana bili u prilici na televiziji pogledati film Divljina, temeljen na stvarnom iskustvu, gdje se mlada žena Cheryl Strayed zaputila prehodati Pacific Crest Trail. Ona je na svoje putovanje krenula kao potpuno neiskusna planinarka/hikerica, a neke od početničkih grešaka bile su vezane upravo uz sadržaj ruksaka i obuću. Tatjana nas je uputila u standardne početničke greške pa tako i vlastite.
– Najveće greške sam radila s pretrpanim ruksakom. Inače sam sitnije građe i s preteškim ruksakom imala sam poteškoća pri usponima. Posljedično tome, nisam uživala i izleti su bili gorkog okusa. Danas pametnije odabirem ultralight opremu, kvalitetniju dehidriranu hranu i puno manje odjeće. Ono što uvijek imam, moja je oprema za prvu pomoć složena prema mojim potrebama. Te stvari bi mi ipak bilo najteže pronaći putem. Ostale dijelove opreme uvijek mogu nadopuniti putem jer se sama trasa staze svako toliko spušta do naseljenih mjesta, pa i većih gradova, gdje je moguće kupiti hranu, ali i dijelove opreme koja zakaže ili se ošteti – savjetuje iskusna Tatjana.
Priča kako svi u svojim početnim danima rade iste pogreške, kupuju opremu prema zvučnim imenima ili prema preporuci prijatelja, ili starijih iskusnih planinara.
– Svi smo mi različiti i različito reagiramo na opremu, teren i težinu opreme. Prema tome, vjerujem da je najbolji način za uspjeh, kroz određeno vrijeme skupljati svoja iskustva i unapređivati ih. Početi s jeftinijom opremom, koja ne mora nužno biti, a nekad i nije, lošija te upoznavati svoje tijelo na određenim terenskim izazovima i prema tome razvijati svoje potrebe pri odabiru opreme – nadovezuje se ona.
Za sebe kaže kako je po pitanju pakiranja pravi control freak.
– Prvo sastavljam popis opreme, pa slažem opremu prema popisu, a onda pri samom stavljanju opreme u ruksak odbacujem one stvari koje mi ipak nisu nužne, a utječu na težinu samog ruksaka – doznajemo.
“Bit će kako mi planine daju“
Tatjana tvrdi kako je spremna za svoj pothvat i ne boji se odlaska u planinu sama, jer ondje nikad nisi sam.
– Najspremnija sam umno jer glava podnosi najveći teret. Planine su nepredvidive, vrijeme je promjenjivo i mogu očekivati sve i svašta. S obzirom na to da sam spremna na zimu, može me samo ugodno iznenaditi sunčani i topli dan. Ostalo će biti kako mi planine daju. Priroda se pobrine da te uklopi u svoj dom. Također, dobre misli i želje ljudi koji me prate, daju mi dodatni pogon da dam maksimum od sebe i pokažem kako sebi, tako i drugima da je ovakva vrsta hodanja moguća i poželjna barem jednom u životu. Pobjeći od civilizacije i nametnutog tempa koji nam svima donosi ovaj naš moderni oblik života, te se na taj način vratiti samome sebi i upoznati vlastite granice izdržljivosti – zaključuje svoju priču ova hrabra i odlučna žena, a na nama je samo da joj poželimo mnogo uspjeha na stazi i lake noge bez žuljeva.
Piše: Martina Maloča
Foto: osobna arhiva
