Vandin i Željkov sinčić Matej ima samo sedam godina i već je bio iznad 2000 metara nadmorske visine. Štoviše, Matej se je već kao petogodišnjak popeo na neke divove Balkana (Bobotov kuk 2523 mnv) i Alpi (Triglav 2864 mnv). Nešto čime se ne može pohvaliti većina odraslih, pa čak i planinara. Neki bi možda rekli da su ovi roditelji pomalo i kontroverzni – jer svoju djecu od najmanjih nogu odgajaju u sportskom duhu te da odrastaju u suživotu s prirodom.
Vrlo je izvjesno da će i mlađi sin Luka , krenuti stopama starijeg brata. Zasad su iza ovog trogodišnjaka “samo“ usponi na Risnjak, Bjelolasicu i Samarske stijene te prvi trkački koraci na utrkama osječkom promenadom, vođeni maminom rukom i primjerom. Naime, mama Vanda bavi se trčanjem, a tu i tamo “kapne“ i pokoje postolje. Tata Željko također trči, a on je tu i da povuče u planine.
Mnogi će roditelji kao razlog svojoj fizičkoj neaktivnosti navesti obiteljske obveze i brigu za djecu, uz posao. Ali ne i ovi roditelji! Željko i Vanda po struci su profesori biologije i kemije te rade na Odjelu za biologiju osječkog Sveučilišta. Rekreativno se bave cestovnim i trail trčanjem, planinarenjem, sportskim penjanjem, skijanjem, ronjenjem, biciklizmom, rolanjem, klizanjem,…
“Dečki sami pitaju kad ćemo na kampiranje i sami pakiraju svoj ruksak“
Umjesto da se odreknu svojeg sportsko-rekreativnog stila života, s porastom obitelji, oni su nju uvukli u taj život i odvukli ju iz dnevnog boravka. Kako kažu, ponekad barem toliko da odu u šumu samo da bi naložili vatru i pekli slaninu.
– Mi smo nakon rođenja djeteta jednostavno samo nastavili živjeti na način kako smo živjeli i prije. Dok nisu prohodali nosili smo ih po brdima, a čim su stali na svoje noge počeli su sami hodati. I Matej i Luka s dvije su se godine samostalno popeli na Risnjak i Bjelolasicu – upućuju nas ovi roditelji.
Pričaju kako su odmah u početku uveli neka mala pravila kojih se trude držati.
– Između ostalog, dečki sami spremaju svoje ruksake prije izleta. Također, nikada ih ne nosimo te smiju zatražiti da stanemo i odmorimo koliko god puta hoće. Naravno da ti usponi traju malo duže, ali nikamo se ne žurimo. Sve je to dio izleta – sustav je prema kojem rade Vanda i Željko.
Djeca prihvaćaju ono što im se nudi, kažu, jer dok su mali ni ne znaju za nešto drugo. S vremenom taj oblik ponašanja usvoje kao svoj.
– Sada se događa da djeca sama pitaju kad ćemo ići u šumu kampirati, ložiti vatru i slično. A kad razgovaramo o odlasku na godišnji na more, od njih uvijek dolazi komentar “A Gorski kotar, a Slovenija?“ – prepričava nam Željko.
Medo koji na planinarskom putu ostavlja slatkiše
Kao i svu djecu, i prvorođenca Zahirovićevih trebalo je prvo malo animirati i “namamiti“ na kretanje prirodom. Prema njihovim riječima, naravno da djeca nakon nekog vremena, kao i za sve ostalo u toj životnoj dobi, gube koncentraciju za jednu aktivnost i žele raditi nešto drugo.
– Matej je, kao i većina djece, vrlo radoznao pa ga se lako moglo “zapričati“ da zaboravi na hodanje. Tako da smo mi na tim izletima pričali o evoluciji, smrznutim partizanima s Matić poljane, dinosaurima, iskapali smo fosile, po cijelom svijetu otvarali muzeje, zarađivali od ulaznica i tako dalje. Dok je bio još jako mali, “medo“ mu je na putu ostavljao Kiki bombone i čokoladice, a na vrhu ga je uvijek čekalo neko slatko iznenađenje. Danas, kad ima malog brata, Matej je postao “dobri medo“. I sad je s Lukom lakše jer je njemu brat uzor i pokušava sve što i brat, pa je potreban manji anganžman mame i tate da ga “zapričavamo“ putem – ispričali su nam roditelji aktivnih dječaka.
Sedmogodišnjak Matej ima već zavidno visokogorsko planinarsko iskustvo te se njegova snalaženja u penjanju u navezu na vrlo zahtjevnim terenima, ne bi se posramili ni iskusni visokogorci. Ti će prizori u mnogima izazvati strahopoštovanje, a u nekima možda i osudu…
– Svjesni smo rizika i zahtjevnosti takvih uspona. I zbog toga, prvo o čemu razmišljamo kad planiramo visokogorske izlete, je sigurnost. Nadalje svjesni smo i njihovih mogućnosti te se tome prilagođavamo. Nama koji smo rođeni i odrasli u slavonskoj ravnici, ti usponi izgledaju spektakularno, ali u alpskim zemljama to je normalno. Kad smo s Matom bili na Triglavu, na vrhu je bio još desetak djece. Svi osim Mate i jednog dječak iz Rijeke bili su Slovenci. Nacijama koje imaju takvo visoke planine, planinarenje i alpinizam način je života – upućuju nas Zahirovići.
Djeca imaju više snage nego što mi to mislimo
Bavljenje sportom u ovoj je obitelji svakodnevica, a ne samo pokoji izlet godišnje – pa tako i za njene mlađe članove. Matej ide na razne aktivnosti – gimnastika, plivanje, atletika, karate, ples i vozi bicikl s roditeljima. Bicikl je u obitelji Zahirović osnovno prijevozno sredstvo te Matej s tatom odradi rute i do 40 kilometara.
Zanimalo nas je, da li je dječak tih godina sposoban osvijestiti opasnost određenog terena i situacija te je li ga problem disciplinirati ili, ipak, ponekad bude vjetropirast.
– Dok je bio manji nije imao pojam straha, ali kako je sve stariji tako i on sad ima strah u određenim situacijama. Prije izleta razgovaramo gdje idemo i koja su pravila te kako treba se ponašati u kojoj situaciji. Inače, što se tiče straha, to je naša dužnost i takvi izleti obično nas iscrpe više psihički nego fizički. Matej ima vrlo izražen natjecateljski nagon i jako veliku volju za postići neki cilj – priča nam njegova mama.
Što se tiče zahtjevnih visokogorskih uspona, što je izazov veći to je Matej više zainteresiran za odraditi ga. Jako voli boraviti u prirodi, sve ga zanima.
– Izletima i općenito ići negdje i baviti se nečim, uvijek ga veseli i za to uvijek ima snage i volje. Obično, sva djeca imaju puno više snage i energije nego što mi to mislimo. Vrlo je aktivan i mislim da je to razlog zašto sve to može odraditi bez većih problema. Sad je već svjestan kad se popne na vrh, da je nešto postigao i da to nije baš uobičajeno. U zadnje vrijeme samo priča o špiljama. Gdje god vidi na brdu neku rupu uvlačio bi se u nju – doznajemo od Vande.
Ferate su djeci zanimljive jer na njima nešto moraju raditi
Fotografije s godišnjih odmora ove obitelji, ne svode se isključivo na prizore brčkanja u moru, kao u većine obitelji.
– Godišnji odmor uvijek planiramo dio u planinama, a dio na moru, tako da bude dosta ispunjen s raznim aktivnostima. Zasad smo zajedno obišli vrhove Papuka i Krndije koji su nam česti izleti. Ljetujemo u Gorskom kotaru pa se svake godine penjemo na Bjelolasicu, Risnjak, Samarske stijene, Tuhobić, Snježnik, Klek. U Bosni i Hercegovini bili smo na Otomalju, a u Crnoj Gori na Bobotovom kuku (2523 mnv) – nabrojala je mama Vanda.
– Za prvi izlet u Sloveniju odabrali smo uspon na Triglav (2864 mnv) koji, iako najviši, tehnički nije najteži, a da bi testirali Mateja kako će podnijeti visinu, ukapčanje u sajle i slično. Kako je sve to prošao bez problema, odlučili smo probati penjati ferate. Tako da smo nakon toga, bili na “početničkoj“ ferati Hanzovoj poti na Maloj Mojstrovki (2333 mnv), a poslije smo se feratama Slovenska pot i Kopiščarjeva pot, popeli na Managart (2679 mnv) i Prisojnik (2547 mnv). Ferate odabiremo za uspon, ne samo zbog njihove atraktivnosti, nego više zbog toga što se na njima nešto mora “raditi“. Djeci bi hodanje od šest-sedam sati bilo dosadno, a u feratma se stalno ukapčaju i iskapčaju – pojasnio nam je Matejev tata.
“Nadamo se da će dečkima outdoor ostati u krvi“
Iako za svoj način života smatraju da je ispravan kao takav, par Zahirović suzdržan je oko dijeljenja savjeta. Kako kažu, svatko je različit i svaki roditelj radi najbolje što misli za svoju djecu.
– Za nekog drugog, nešto je drugo možda korisnije. Nama je u interesu da djeci ponudimo što raznolikije stvari, da vide i sami probaju što više toga, steknu neka primjenjiva znanja i vještine. Kod nas se televizor gleda minimalno, a računala, mobitele i igrice djeca ne koriste. Pokušavamo ih učiti da slobodno vrijeme koriste što kvalitetnije. Dnevni bioritam im je dosta aktivan, ali ne znam možemo li to povezati s tim što se bave raznim aktivnostima, ili se bave raznim aktivnostima, zato što su karakterno dosta živi i puni energije – Vandine su riječi.
Upitali smo Željka i Vandu koliko im je važno da djeca idu njihovim stopama te što ako jednog dana izgube zanimanje za outdoor i požele krenuti nekim svojim, drugim putem.
– Ovo je naš način života, tako da mi na to gledamo kao nešto pozitivno šta nudimo svojoj djeci. Pokušavamo ih učiti da sami mogu birati hoće li uložiti trud, raditi i živjeti svoj život što ispunjenije, ili gledati tuđi na Youtubeu i diviti se drugima na njihovom uspjehu. Naravno, dok su mali njihov život je isprepleten s našim životom i našim odlukama, ali kad narastu birat će sami čime će se baviti i kako će provoditi svoje slobodno vrijeme. Ipak, mi se nadamo da će ga provoditi kvalitetno i da će dio ljubavi za prirodu i outdoor aktivnosti ipak ostati negdje “u krvi“ – zaključuju ovi aktivni roditelji.
Piše: Martina Maloča
Foto: Privatna arhiva
