Dugo je maštao o pohodu na Pacific Crest Trail. Gotovo od iste sekunde kad je saznao za ovu stazu. Ali činilo mu se nedostupnim i nemogućim ispuniti svoj san. Bojao se da nikada neće moći uzeti šest mjeseci slobodno na poslu, ni uštedjeti dovoljno novca za taj period u Americi bez dodatnog prihoda. Dvojio je može li fizički izdržati 4300 kilometara uz gotovo 150 tisuća metara ukupnog uspona. Brojke su bile zastrašujuće. Međutim, kako Coelho kaže “..kada nešto istinski želiš, cijeli svemir će se ujediniti u želji da ti pomogne da to i ostvariš…”
I tako se Željko Jurin iz Zagreba, poveo tom mišlju iz omiljene mu knjige “Alkemičar“ te se odlučio pomoći svemiru da mu pomogne. Tako je u međuvremenu otplatio stambeni kredit, uštedio novac, stekao popriličnu količinu planinarskog znanja i iskustva, te donio odluku da će 2019. godine ispuniti svoj san. I 30 kilometara hoda uz 1000 metara uspona dnevno tijekom 150 dana, te budžet od pet do osam tisuća dolara, nisu se činili više tako dalekim od ostvarivoga.
– Jedna od najvećih prepreka bila je kako pomiriti to s poslom. Odlučio sam zatražiti neplaćeni dopust od šest mjeseci, spreman da odgovor poslodavca može biti i negativan – nasreću, odgovor je bio pozitivan te je Željko naišao na veliku podršku i razumijevanje u kompaniji.
S obitelji je bilo nešto teže jer su bili izrazito zabrinuti za njegovu sigurnost, a propitivali su i Željkove razloge za tako radikalan pothvat.
– Ni nakon mnogo razgovora i uvjeravanja nisam ih uspio uvjeriti kako nemaju razloga za zabrinutost, a tek sad kad sam se vratio, shvatili su koliko su ti njihovi strahovi bili pretjerani. Nažalost, nemam djece, ali zbog toga sam se mogao slobodno otisnuti na ovo putovanje. U protivnom, ne vjerujem da bih ikad smogao snage ostaviti ih na tako dugi period. Bilo mi je izrazito teško ostaviti i moje nećake koje volim gotovo kao da su moji – objašnjava nam Željko.
Snijega više nego ikad, ali popeo se i na prijevoj od 4000 metara
Tijekom svojeg polugodišnjeg putovanja, prošao je gotovo kroz sva godišnja doba.
– Proljeće u južnoj Kaliforniji koja je izrazito pustinjska, bilo je ove godine neuobičajeno vlažno i hladno. Pala je najveća količina oborina u posljednjih 30-ak godina, a dva dana sam proveo i u snježnoj mećavi na preko 2500 metara visine. Prelazeći sušne dijelove borio sam se s izrazitim vrućinama i dionicama bez izvora vode, kad sam morao u ruksaku nositi i do pet-šest litara vode. Došavši u planinski lanac Sierra Nevada, što na španjolskom znači Snježna Planina, morao sam se nositi s izrazito visokim nanosima snijega. Ovu je zimu i proljeće palo tri puta više snijega (339 posto) od višegodišnjeg prosjeka, a snijeg je padao sve do druge polovice svibnja – opisuje nam naš sugovornik uvjete u kojima se nalazio.
Sve to učinilo je planinske prijevoje na visinama tri do četiri tisuće metara prilično opasnima, te potoke i rijeke izrazito nabujalima zbog naglog topljenja snijega krajem lipnja i početkom srpnja. Kako kaže, mnogi su hodači ove godine odustali i preskočili tu dionicu, a neki su se vratili kasnije tijekom ljeta kad se snijeg otopio.
– Mi koji smo, ipak, odlučili krenuti u Sierra Nevadu u lipnju, često smo hodali noću i vrlo rano ujutro dok je snijeg bio čvrst i pogodan za hodanje, a zaustavljali bismo se rano poslijepodne jer je postajalo gotovo nemoguće hodati kroz meki snijeg. Kratko “planinsko“ ljeto proveo sam u sjevernoj Kaliforniji i Oregonu. Negdje na polovici Oregona već su počele kiše zbog oceanske klime i nastavile su se kroz izrazito kišni Washington. Svaka od tih dionica imala je svoje nedaće i na neki me način očvrsnula i dokazala mi da mogu izdržati puno više nego što sam mislio – Željkove su riječi.
Ukupni uspon cijele staze je oko 150 tisuća metara, što u prosjeku iznosi tisuću metara penjanja dnevno.
– Naravno ima ravnijih dionica, a ima i onih strmijih gdje sam nakupio i do tri tisuće metara uspona u jednom danu. Najviša točka na stazi je prijevoj Forester (4023 mnv), što je ujedno i najviša visina koju sam dosad ispenjao i to sam učinio koristeći samo lagani planinarski cepin i mikrodereze na svojim Salomon trail tenisicama – informira nas Željko.
Iako Pacific Crest Trail izbjegava najviše planinske vrhunce, naš je junak dodatno, mimo staze, ispenjao vrh San Jacinto (3302 m) i Mt. Baden-Powell (2867 m) u južnoj Kaliforniji.
– Velika mi je želja bila popeti se na Mt. Whitney (4421 m), kraj kojeg prolazi PCT i koji je najviši vrh u spojenih 48 saveznih država SAD-a. Međutim, nismo imali potrebnu opremu za uvjete koji su vladali tamo u trenutku kad smo bili u podnožju, tako da smo odustali od te ideje. I premda su neki drugi hodači uspjeli poduzeti taj uspon, držim da smo donijeli dobru odluku, a Mt. Whitney će nas čekati do neke nove prilike – podijelio je s nama.
Ipak, spremniji nego junaci “Šetnje po šumi“
Na svom putovanju Željko je susreo brojne divlje životinje i, nasreću, nije imao neugodnih iskustava s njima. Prema njegovim riječima, primjenjujući zdravu dozu opreza, mogao je istinski uživati u susretu s medvjedima, čegrtušama, jelenima, losovima, te brojnim manjim životinjama poput svizaca, vjeverica, zečeva, pika… Ipak, nije da opasnosti nije bilo.
– Najviše opasnosti bilo je u Sierra Nevadi gdje smo svakodnevno prelazili po jedan opasni zaleđeni prijevoj iznad 3000 metara, te brojne potoke od kojih su neki bili zbilja brzi i duboki. Uvijek smo tražili neki sigurniji prijelaz, gdje je potok širi, plići, mirniji ili postoji srušeno stablo po kojem smo mogli prijeći. Ponekad smo jednostavno morali stisnuti zube i pregaziti ledenu vodu na nekom mjestu koje smo ocijenili najsigurnijim. Najdublji od njih bili su mi gotovo do struka, a ja sam prilično visok, sa svojih 1,93 metar – ispričao nam je ovaj putnik.
Upitali smo ga koliko je njegovo putovanje imalo sličnosti s onim Billa Brysona u “A Walk in the Woods“ ili, bolje reći za nas koji smo gledali samo film – s onim Roberta Redforda i Nicka Noltea u filmu “Šetnja po šumi“.
– Appalachian Trail (AT) na kojem se odvija radnja ovog filma, bitno je drugačiji od PCT-a i razlog je zašto sam za svoje putovanje odabrao baš PCT. Na PCT-u vidici su otvoreniji, priroda više divlja i meni samim time privlačnija. AT je u većoj mjeri mentalno i društveno putovanje, jer ga hoda više ljudi i često je danima i tjednima “zatvoren“ u šumi bez vidika. Ako se dobro sjećam, oni su na putovanje krenuli prilično nespremni i fizički i mentalno, te je to utjecalo na činjenicu da u konačnici nisu prehodali cijelu stazu – pojasnio nam je Željko.
Ipak, on je imao “nešto“ više kondicije, a svaka je akcija posljednjih godina na neki način bila dio pripreme za ovaj pohod.
– Svaki izlet, svaki trening, svako dulje putovanje pripremali su me za ono što mogu očekivati na PCT-u. Član sam planinarskog društva Željezničar iz Zagreba, te sam prošao njihovu odličnu opću planinarsku školu, kao i visokogorsku školu. Imao sam priliku učiti i stjecati iskustvo sa nekim od najboljih i najiskusnijih hrvatskih planinara. Tijekom proteklih pet godina posjetio sam sve najznačajnije vrhove u Hrvatskoj te ispunio Hrvatsku Planinarsku Obilaznicu skupivši 150 žigova. Često pohodim i prekrasne slovenske planine, a od duljih putovanja istaknuo bih već spomenuti Camino de Santiago (oko 700 km), potom Visoke Tatre u Slovačkoj (oko 100 km), te meni jedan jako dragi put duž cijelog Velebita od Vratnika do Lovinca u duljini od 170 kilometara – doznajemo od Željka.
Zimus je kao pripremu za PCT pojačao treninge i dodatnim hodnjama po Medvednici. Uz obavezno vikend planinarenje s prijateljima, ubacio je i dva večernja uspona u tjednu nakon posla.
– Išao sam po mraku, nekad i kiši i snijegu s punim ruksakom bespotrebne opreme kao opterećenjem. Pretpostavio sam da me PCT neće maziti i htio sam simulirati uvjete kakvi će me očekivati i tamo – kaže on.
Upitali smo ga razmišlja li, poput Brysona o kakvom pisanom izdanju koje će obuhvatiti njegov život kroz tih pet mjeseci.
– Razmišljam o pisanju knjige o ovom ogromnom iskustvu, no moram prvo skupiti dojmove i posložiti ih kako ne bih samo prekopirao sadržaj mog bloga. Inače, blog ostaje aktivan i zainteresirani čitatelji ga mogu i dalje pročitati na SKITNICA ide na Pacific Crest Trail – najavio nam je Skitnica.
Prao odjeću na potoku, ali priuštio si i motel
Kako kaže, teško je izdvojiti jedan među bezbroj fascinantnih prizora na njegovom putu, jer svaka je planina, jezero, rijeka, posebna na svoj način.
– Ako bih morao izdvojiti neki prizor koji me ostavio bez daha to bi definitivno bio prijevoj Forester u Sierra Nevadi, potom jezero Crater u južnom Oregonu i Goat Rocks u Washingtonu.
Kako ova staza prolazi zabačenim predjelima kakvih u Europi i Hrvatskoj nema, zanimalo nas je gdje je noćio, gdje se opskrbljivao i jeo te je li bilo filmskih prizora pranja rublja na rijekama.
– Na gradiće bismo nailazili svakih četiri do pet dana, a u Sierra Nevadi i rjeđe. Najdulja dionica bez opskrbe u gradu bila mi je devet dana. U gradićima bismo se opskrbljivali, prali odjeću i tuširali se, ponekad kampirajući, a ponekad spavajući u motelu. To znači da sam sa sobom u prirodu morao ponijeti hranu za pet do devet dana, a vodu sam uzimao iz potoka i jezera putem koristeći filter – opisuje nam sugovornik život na PCT-u.
Istina, ako je bilo vruće, ponekad bi se oprao u potoku i isprao odjeću od znoja i soli, a spavao je na pogodnim kampiralištima uz stazu.
– Neka od njih su zbilja prekrasna s pogledima koji oduzimaju dah. Pokušavao sam se što raznovrsnije hraniti, no to nije uvijek moguće. Nastojao sam unijeti proteine, masti i ugljikohidrate, te što više kvalitetnih nutrijenata, no ponuda je vrlo limitirana. Za doručak sam jeo pahuljice i zobene energetske pločice, za ručak najčešće tortilje s tunom i sirom, ili nekom trajnom salamom/šunkom, a za večeru kuhao juhe, pire krumpir, kuskus, rižu s tunom, lososom ili nekim drugom oblikom proteina. Za međuobroke sam unosio puno energetskih pločica, Snickersa, a maslac od kikirikija sam jeo žlicom. Kasnije u ljeto, prolazeći Oregonom i Washingtonom, obilato sam jeo kupine i borovnice što rastu uz stazu – jelovnik je ovog putnika.
Doznajemo kako je njegov ruksak u 10-ak kilograma težine, sadržavao šator, podlogu i vreću za spavanje, lonac, žlicu, kuhalo i nožić, merino duge gaće i majicu za spavanje, vunenu kapu, buff maramu, rukavice, pernatu jaknu, kišnu jaknu i hlače, mali set za prvu pomoć, četkicu i pastu za zube, čepiće za uši, punjač i powerbank, fotoaparat, mobitel, slušalice i satelitski komunikator, filter i mijeh za vodu, te dvije obične plastične kupovne boce za vodu.
“Isplakao bih se, a onda shvatio da mi je ovo najbolji potez u životu“
Željko se fizički jako potrošio. Prema njegovim riječima, trošio je blizu pet-šest tisuća kalorija dnevno i nije uspijevao unijeti dovoljno hrane da nadoknadi svoje dnevne potrebe, tako da je u jednom trenutku bio gotovo 20 kilograma na gubitku.
– Međutim, do kraja sam uspio nadoknaditi nekoliko kilograma jer su dionice bile kraće, pa sam završio u minusu 12 kilograma. U početku sam imao problema sa žuljevima, no kasnije su mi stopala toliko otvrdnula da me žuljevi više nisu mučili. Imao sam problema s bolovima u obje Ahilove tetive i desnoj tibijalnoj tetivi, i trudio sam se ublažiti ih i štedjeti, znajući da su to normalne pojave kod tolikog napora – boljke su s kojima se susretao Željko na svom putovanju.
U početku je hodao prosječno 20-25 kilometara dnevno, dok se noge nisu privikle na taj režim i dok nije osjetno smršavio. Onda je ubrzao na 30-ak kilometara dnevno, dok nije stigao u Sierra Nevadu.
– Snijeg, led i potoci usporili su nas ponovo na 20-ak kilometara dnevno. Tamo sam izgubio još puno tjelesne mase i stekao takvu kondiciju, da sam poslije sve do kraja najnormalnije hodao oko 40-50 kilometara dnevno. To se naravno odrazilo i na moje noge, koje se više nisu stizale regenerirati dovoljno brzo i lijeva Ahilova tetiva me boljela skroz do kraja puta. Stopala su mi narasla gotovo dva puna broja tako da sada više ne stanu u obuću koju imam kod kuće. Putem sam promijenio četiri para obuće, kupujući uvijek za pol broja veće – zanimljive su informacije koje donosi petomjesečna hodnja.
Upitali smo Željka što mu je prolazilo glavom sve to vrijeme provedeno na stazi, je li ikada pomislio što mu je to sve trebalo i je li prolazio kroz kakve emocionalne prekretnice i krize.
– Premda sam se bojao jesam li dovoljno dobro pripremljen, sad nakon završetka mogu ustvrditi da sam bio prilično dobro fizički i psihički pripremljen na to što mogu očekivati. Uz Camino 2015. godine, imam bogato planinarsko iskustvo, a čitao sam i brojna iskustva bivših hodača PCT-a, te mislim da mi je sve to izrazito pomoglo. Očekivao sam nedaće spremno, a moje su krize stoga bile rijetke i brzo sam ih prebrodio – kaže on.
Međutim, ono što nije očekivao je da će mu toliko nedostajati obitelj i prijatelji.
– U trenucima kad mi je bilo najteže, dopustio bih si da se isplačem, kako se te emocije ne bi nagomilale u meni i poslije bi mi bilo lakše. Vjerujem da mi je prilično pomoglo i pisanje bloga, jer sam tako svakodnevno radio svojevrsnu retrospektivu događaja tog dana i uviđao koliko toga lijepoga mi se dogodilo, a to bi zasjenilo bilo koji negativni događaj tog dana – opisuje svoja emotivna stanja Željko.
Ni u jednom trenutku, kaže, nije požalio što se odlučio ispuniti svoj san, te drži kako je ovo nešto najbolje što je ikad u životu učinio.
– Osim mojih štetočina, kako od milja zovem svoje nećake, obitelji i prijatelja, nedostajala mi je normalna prehrana s puno voća i povrća, jer ga jednostavno nisam mogao ponijeti na stazu – doznajemo.
Velika trail obitelj i njeni anđeli
Iako se na svoje putovanje otisnuo sam, Željko je na njemu rijetko bio bez društva. Već od samog početka, krenuo je s ekipom koju je upoznao u San Diegu kod trail angela, no obzirom da su oni bili mlađi i brži od njega, razišli su se nakon nekoliko tjedana.
– Zatim sam 10-ak dana hodao s Ljubicom Marić, prvom Hrvaticom na PCT-u koju sam upoznao u Zagrebu još prije puta. Razišli smo se u Wrightwoodu kad sam sišao sa staze na tjedan dana i otišao hodati nekoliko dana u Grand Canyon. Kasnije sam upoznao jednog Švicarca i nekako smo se sprijateljili, a u Sierra Nevadi nam se pridružio Ivan koji je doputovao da sa mnom provede godišnji odmor – priča Željko o suputnicima koji su se izmijelnjivali na njegovoj stazi.
Sjevernu Kaliforniju i dio Oregona, Željko je hodao sam susrećući svakodnevno brojne druge hodače. Kako kaže, na stazi čovjek može biti sam onoliko koliko želi.
– Meni je malo odgovarao osjećaj slobode i druženja s brojnim drugim hodačima. Kroz Oregon nekako sam se pridružio mojoj posljednjoj trail obitelji s kojom sam ostao do kraja. Sa svim tim ljudima stvorio sam neku posebnu povezanost i nadam se da ćemo ostati u kontaktu – ispunjen je naš sugovornik iskustvima koje je doživio na svojoj “odiseji“.
Sad planira vratiti dio dobročinstava koje je primio na PCT-u od brojnih trail angela, tako što će biti trail angel hodačima hrvatske inačice staze.
– Posvetit ću se radu u udruzi Croatian Long Distance Trail čiji sam član, i koja se bavi uspostavom ovakve duge krajobrazne staze u Hrvatskoj. Prošle godine predsjednik naše udruge Nikola Horvat prehodao je ovu stazu dugu otprilike 2100 kilometara od Iloka, preko Međimurja i Savudrije do Prevlake, a ove godine to je učinio član naše udruge Matija Culjak. Već imamo i brojne upite domaćih i stranih hodača zainteresiranih za ovakav oblik aktivnog odmora – doznajemo od Željka.
Što je sljedeće?
Prvo se vraća na posao da malo vrati život u normalu, kaže, te će neko vrijeme ponovno planinariti samo vikendima.
– Sumnjam da ću se uskoro uputiti na ovako dugo putovanje, jer tuga zbog udaljenosti od obitelji i prijatelja jednostavno je prevelika, a ovakve podvige teško je kombinirati i s uspješnom karijerom. Imam ideje za hodanje nekoliko kraćih staza koje je moguće prehodati tijekom redovnog godišnjeg odmora – uputio nas je ovaj hrabri hiker.
Što se tiče neobičnih događaja koji su ga snašli, smiješnih anegdota i apsurdnih situacija, Željko kaže kako je toliko toga bilo da mu je teško izdvojiti, te nas upućuje da svakako detalje pročitamo na njegovom blogu… a jednog dana, možda i u knjizi 🙂 .
*trail angels – osobe koje hikerima na njihovom putovanju pružaju noćenje, hranu, pranje odjeće i slično pod vlastitim krovom
Uredila: Martina Maloča
Foto: Željko Jurin
