“Nema dalje“ rekla je, pa završila svoje putovanje dugo 45 dana i 1100 planinskih kilometara Tatjana Šavorić, poznata kao Zmajka. Ova članica AktivNature krenula je samostalno iz Prevlake u planinarski pohod, sa ciljem da prehoda Via Adriaticu u zimskim uvjetima. Otisnula se na stazu riječima “Idem prošetat“ i mjesec i pol kasnije, 9. ožujka 2020. godine nešto iza 16 sati, završila je svoju šetnju na rtu Kamenjak u Istri.
Prehodala je tako ta super žena gotovo pet visina Mt. Everesta, obuhvativši najljepše što hrvatske priobalne planine imaju za ponuditi – Ston, Pelješac, Omišku Dinaru uz uranjanje nogu u ledenu Krku, najpoznatije i najskrivenije dijelove Velebita – Vilinske kukove, Tulove grede, Premužićevu i Primorsku stazu te Sveto brdo; potom Gorski Kotar i Kvarner pa sve do vrha Učke, Vojaka te na kraju Kamenjaka nedaleko Pule.
Žuljevi i dojmovi još nisu ni splasnuli, a mi smo već izrešetali Tatjanu blic-pitanjima.
U prirodi je sve jednostavno i svedeno na osnove
Njeno, kako ga je nazvala, putovanje života bilo je toliko divno da ga je bilo malo teško i prekinuti.
– Nisam ni bila potpuno svjesna da je gotovo. Mislila sam kako ću se malo podruškati s ljudima i danas nastaviti dalje – još uvijek se “aklimatizira“ naša junakinja.
Zanimalo nas je kako je biti sam u prirodi 45 dana te je li joj nedostajala civilizacija i je li se odviknula od nje.
– Susretala sam se s ljudima, međutim, cijeli sam dan u pravilu bila sama i uživala. Divno je bilo odmaknuti se od tempa civilizacije i okrenuti se prirodi. Sve se pojednostavljuje i svede na osnovne stvari. Ostvariti dovoljan broj kilometara, pojesti nešto toplo i spavati u toplom. Nedostajala mi je samo moja obitelj – prosvjetljujući je Tatjanin stav.
“Ponekad je dovoljno naporno, a opet jako oslobađajuće biti sam sa sobom u toj prirodi“ izvještava na društvenim mrežama, nakon osvajanja Pelješca i prije nego li će zagaziti u svojih idućih 840 kilometara.
Upitali smo ju je li bilo i teško, koliko je bilo lijepo te je li imala kakvih kriza.
– Svaki dan je bio težak, uz teret i hodanje od minimalno 25 kilometara po svakakvim vremenskim uvjetima. Međutim, navečer ponos odrađenog umanjivao je cijelu muku i tjera te sutradan na ponavljanje priče. Nisam imala fizičkih ozljeda ili poteškoća, ali psiholoških kriza je pred kraj bilo, pogotovo u utrci s vremenom – iskrena je Tatjana.
“ Nakon 33 dana, vrijeme je za prvu krizu. Iako sama sebe psujem da sam plačkica, gonjam i dalje i ipak potajno uživam u okolini…“ čitamo u njenim izvještajima.
Uz buru, led i snijeg, dnevno i po 2000 metara visine
Da bi sve završila u zadanom roku, ova iskusna planinarka morala si je postaviti neki vremensko-kilometarski okvir na dnevnoj bazi.
– Bilo je nužno svaki dan proći minimalno 25 kilometara, da bi cijela staza stala u 44 dana. Ako bi učinila više na nekim blažim terenima, to bi mi omogućilo manje koraka u težim danima. Međutim, teren je raznolik i bilo je teško pristupati mu na taj način. Primjerice, nije se rijetko dešavalo da sam dnevno imala i preko 2000 metara visinske razlike ili uspona, nakon 25-26 kilometara hoda taj dan – objašnjava.
“Nekad tamo davno, pred par dana, ali je zbilja izgledalo kao prije stotinu godina, mislila sam da nikad neću izaći iz južnog Velebita. Vile su se opasno zaigrale, dočekale me i odlučile sa mnom prošetati. Većinom sama, u divljinama koje su i stočari zaboravili, vrludala sam danima stazama koje mahom dižu greben i onda prolaze beskrajnim predivnim dulibama. Visinsku sam davno prestala računati, tijelo zna kad mu je dosta…“ opisuje Tatjana svoju pustinjačku avanturu.
Iako je ova zima bila neuobičajeno blaga u nizini, najviše vrhove ipak nije zaobišla. I dok smo mi uživali u sigurnosti i toplini svojih domova, kad nam vani ne bi bilo po volji, naša sugovornica borila se s raznim vremenskim uvjetima.
– Velikani su me počastili žestokim vremenom. Biokovo me dočekalo s orkanskim burom i ledom, Dinara snježnom mećavom, Velebit i Risnjak visokim smetovima snijega. Bilo je svega, ali bilo je i sunca. Tako da sam pri otežanim vremenskim uvjetima, većinom pokušavala alternativne niže varijante mimo grebena i hodala dalje – prenosi nam ona (ne)prilike sa staze.
Malo teža od ruksaka
Otkako se ta, ionako već sitna ženica, “izgubila“ među hrvatskim gorostasima s 30 kila na leđima, skupljajući kilometre pod gojzericama i uz skromnu prehranu – polako je nestajala i pod svojom “putujućom kućom“ i svom tom odjećom i “ratnom spremom“.
Još jedan od planinarskih entuzijasta koji je sa svojim psom uživao u toplini i idili ogrijanog velebitskog skloništa, Željko Orač opisuje susret s “hodajućim ruksakom“.
“Ma kaj je to??? Ruksak na nogami!? Planinarka – PRAVA, NAJPRAVIJA PLANINARKA!!! Slikal sam frajlicu da vidite kak zgleda prava planinarka, kojoj ne treba ni dom ni sklonište, koja sama hoda po planini, koja sigurno zna preživljavanje i preživeti u planinskim prilikama i neprilikama. Verujte mi ruksak je vekši od nje, a njoj samoj dajem 50 kg.“
Priupitali smo Tatjanu je li ovakvo putovanje dijeta koju bi preporučila i drugima pa barem da očiste, kako tijelo, tako i um od smeća.
– Skinula sam osam kilograma, tako da sam trenutno na 42. Ali svakako preporučam stazu svima, barem djelomičnu, da se – baš tako – očiste od loših vibri – savjetuje naša sugovornica.
Pogled, zalazak, more, pivo, ali i ljudi – o kakvi ljudi!
Sa svakom svojom novom osvojenom dionicom, Tatjana u svojim izvještajima pokazuje veliko strahopoštovanje prema surovosti i/ili milostivosti majke prirode, ali i svaki put, ponovno i neumorno divljenje i čuđenje njenoj opojnoj ljepoti. Na kraju svakog dana pogled, zalazak, more i pivo stavke su koje pune njene baterije i daju joj snagu i želju za sutrašnje daljnje osvajanje novih 30-ak kilometara.
– Svaka večer, u kojoj sam se mogla ugodno smjestiti i pojesti obrok na kraju dana za mene je imao svemogući učinak. Međutim, definitivno oduševljenje bila je ta dodatna interakcija s ljudima sa staze, svima koji su bili spremni uskočiti i pomoći na bilo koji način. To je onaj highlight dio staze i cijele moje putanje. Činjenica da još uvijek postoje takvi ljudi, vratila mi je vjeru u čovječanstvo. A dočeci… Ma ljudi su čudo! ❤ – ispričala je.
“Da samo znate kakve fantastične ljude upoznajem putem, sutra bi se spakirali i krenuli hodati ovom stazom“ zabilježila je Tatjana nakon odmora i druženja s nekim novim ljudima u Krivom putu.
“Kao da nešto moram napraviti, a ne znam što…“
Iako, kaže, cijela dalmatinska regija pruža nevjerojatne poglede prema moru, Tatjana kao najdraži vrh svakako ističe velebitsko Sveto brdo i pogled s njega.
A mi smo izdvojili njen opis Vilinskih kukova, također na Velebitu.
“Iako su to bila dva dosta naporna, zadnja dva dana su me vratila onoj jedinoj iskonskoj vezi čovjeka i prirode, gdje ne postoji tabla koja ti kazuje kuda moraš ići, gdje postoji jedino put kojim ti hodaš i točka gdje bi u nekom trenu trebao doći. Sve ono između je beskrajna ljepota divlje prirode. Čudo je ova staza, čudo ljudi moji! <3“
Mnogo je to, sve doživljeno i viđeno strpati i u 45 dana, a kamo li u nekoliko jednostavnih rečenica. Tatjana je zasigurno doživjela iskustvo koje vrijedi za čitav jedan život. To je jedini okvir u koji se jezikom neizrecivo i aparatom neobuhvatljivo, može pohraniti. Tako da ona još uvijek sređuje dojmove i traži svoje mjesto u svakodnevici i rutini civilizacije.
– Imam samo nekakav neobičan osjećaj nedostajanja, kao da nešto moram napraviti, a ne znam što. Ne znam što dalje… pričekat ću još neko vrijeme da saznam – završila je ova hrabra i odvažna Zmajka.
Da planinarenje nije samo planina i pogled s njenog vrha, nego je ljubav prema prirodi i našem okruženju na svakom koraku, naučili smo od Tatjane. Ona nam je vjerno prenosila komadiće svojih doživljaja svega toga sa svojeg putovanja i unosila u naše domove, tako da smo i sami na trenutak barem približno mogli zamisliti kako je njoj sada. Pratili smo ju na njenom putovanju i na kraju svojeg dana, punog užurbanog tempa na asfaltu, netom pošto bi nam glava taknula jastuk, pomislili smo na nju, gdje je sada i što radi. A mislila je i ona na sve nas…
“Ima ta neka neraskidiva veza mene i mora. Mene i morskih zalazaka. Da, planine su dom, ali nemoš izbit more iz čoika. Laka vam noć <3“
Piše: Martina Maloča
Foto: osobna arhiva, Na vrh brda, Via Adriatica – hiker’s corner
