Kad gledaš tu planinu s mora ili sa ceste uz more, vidiš samo gomilu kamenja koje izgleda negostoljubivo i nepristupačno. U svom srcu izgleda drugačije. Moćno, tajanstveno, privlačno i zastrašujuće. Pitam se kako bih se osjećao da sam sada sam ovdje. Nakon sto smo prošli uz jednu takvu dolinu iz bajke i započeli uspon po obroncima, iz doline za nama začula se rika medvjeda. Ne vraćajte se, kao da nam govori…
Pakiram se, ona me gleda bez riječi, stvar je bila gotova…
– Ideš…?
– Idem!
U torbu stavljam odjeću za bicikl i rezervnu usto. Rublje i čarape. Na kraju i vreću za spavanje.
Gleda me bez riječi, a ni ne treba ništa reći.
Nisam još ni sam sasvim siguran da je ovo dobra odluka, ali kad sam već svima javio, nema nazad. Taj Velebit me oduvijek privlačio. Razno-razne priče i članci u novinama – svi u Hrvatskoj trebali bi jednom poći na Velebit; Premužić i njegova staza… Svaki put kad se vozim autom po Dalmatini prije Zira i tunela, gledam tu moćnu planinu. Ne znam kada mi je interesantnija i tajanstvenija – preko ljeta, onako zelena i gusta ili zimi pod snijegom kad me podsjeća na američki Stjenjak.
Preko fejsa upoznajem Željka, istinskog zaljubljenika u moćnu planinu i kad sam vidio da on organizira izlete, i to biciklom da bude još interesantnije, stvar je bila gotova! Samo meni još to nije bilo jasno.Stavljam torbe u auto, a bicikl na krov. U petak hvatam rani popodnevni trajekt i iz Biograda vozim do autoceste pa dalje do izlaza Otočac. Tu parkiram na benzinskoj pumpi i, prema dogovoru, čekam Srećka s kombijem da ukrca mene i moj Radon. Auto će me tu čekati do nedjelje navečer kada bi cijela avantura trebala završiti.
Srećko i Nedjeljko silaze s autoceste prema planu. Ukrcavamo moj bicikl i prtljagu te ubrzo krećemo dalje za ostalima koji su u drugom kombiju već odjurili naprijed prema seoskoj trgovini u mjestu Švica. Tamo se svi nalazimo i ispijamo pive sjedeći na gajbama. To je dio tradicije i početak izleta, kaže Željko, koji ovo ponavlja već 17. put zaredom.
Društvo je miješano, od ekipe koja ovo radi već više puta, do nas koji smo tu prvi put. Sad je sve gotovo i nema nazad. Pivo pomaže.
– Di si? Što ima tamo?
– Sve OK. Tek smo se našli i još se vozimo u kombijima. Sutra smo na biciklima.
– Pomalo i ne čini ludosti.
– Ne brini. Sve će biti u redu. Što je doma?
– Sve OK. Dica su na moru, a ja sam oko robe. Gosti su došli. Oni isti od lani.
– Aj’ bog!
Još jedna tradicija jahača rumene kadulje
Kratka vožnja do Krasnog Polja. Tu skrećemo prema svetištu na brdu jer je to još jedna tradicija. Pa zvonimo na ogromnom zvonu za rundu, na što gazdarica iznosi rakiju. Slikamo se i krećemo dalje.
U prenoćištu se smještamo dvojica po sobama. Ja, introvertan kakav jesam, panično tražim od gazdarice da mi da sobu samo za mene, ne pitam za cijenu. Ima još jedna. Uh, super!
Navečer janjetina, druženje, upoznavanje. Onako, pipavo.
– Što je tamo?
– Ništa, što bi bilo? Večerali smo i sad grin leć. Imam sobu samo za sebe. Svuka sam se gol golcat, istušira i sad ležim u posteji i čitam biografiju Michelle Obame.
– Znači, kako doma?
– E!
– A sutra?
– Sutra smo “po gorah”. Rekli su da na Velebitu uglavnom nema signala pa ću ti se javit kad stignem. Zato, ne brini.
– OK.
– Ne brini!
– OK.
– Aj noć!
– Noć!
Ujutro doručak na klupama ispred prenoćišta, pašteta, narezak, paprika, jogurt. Brza kava u birtiji, pakiranje stvari u kombije i krećemo kroz jutarnju izmaglicu, udišući zrak kakav nikad nigdje nisam udisao. Poput “jahača rumene kadulje“, na biciklima idemo uzbrdo preko prijevoja Oltari, pa nizbrdo strmoglavo do Svetog Jurja. Tamo još jedna kava, a onda nas tu dio ekipe ostavlja i kreće prema Senju. Tu će oni kojima zavidimo, startati utrku “Uspon na Zavižan iz Senja”, dok ćemo se mi ostali priključiti toj istoj utrci iz Krasnog, u light verziji.
Uspon do Zavižana iz Krasnog odvozim u nešto manje od dva sata, bez stajanja, na što sam jako ponosan. Na Zavižanu, nakon dolaska gotovo svih od 300-tinjak učesnika, graha, piva, proglašenja pobjednika,… svi se razilaze i odlaze kućama a mi, dvadesetak nas, krećemo na ono pravo!
Moćno, tajanstveno, privlačno i zastrašujuće
Spuštamo se s Velikog Zavižana do kapelice pa onda desno makadamom do početka Premužićeve staze. Odajemo počast velikom Anti i njegovom djelu. U mislima si obećam da ću je prehodati kad-tad, a potom započinje ono zašto sam ustvari tu – vožnja biciklom vrhovima i dolinama sjevernog Velebita. Gusta šuma i makadamski put koji vrluda lijevo-desno, gore dolje, naizgled beskonačno. Noge u početku bole, a dah nikako da se stabilizira. Nakon nekoliko kilometara, ipak, postaje bolje. Dah mi se pomalo umiruje, a noge rade svoj posao same za sebe, tako da sad mogu malo i gledati oko sebe. Priroda je vanzemaljska. Nešto što se teško riječima da opisati. Redaju se prekrasne doline i pašnjaci, smjenjuju ih usponi uz kosine obrasle visokim jelama. Gusta šuma, pjev ptica i – tišina.
Željko nas upozorava da ovim cestama ne prometuju automobili, a mi na biciklima smo brzi i relativno tihi. Zato nam savjetuje da u vožnji vičemo i stvaramo buku, kako ne bismo iznenadili nekog medvjeda ili medvjedicu s mladima pa da ne dođe do nesporazuma, je’l. Vozimo i vičemo.
Nakon bezbrojnih uspona i spustova dolazimo do “Careve Kuće”, jednog od nekoliko planinarskih domova u tom kraju. Kiša počinje padati, a mi vijećamo kojim putem do “Mrkvišta”, još jedne planinarske kuće u kojoj ćemo večerati i prenoćiti. Dvije su opcije – kraćim i neinteresantnim putem ravno do Mrkvišta ili, dužim, težim, panoramskim putem uokolo po makadamu, pa opet do Mrkvišta. Nakon podužeg vijećanja u kojem ne želim sudjelovati, iako žarko želim poći još dublje u tu čarobnu šumu padala kiša ili ne, većina se odlučuje za tu drugu opciju, bez obzira što je kiša počela padati, a nebo postalo gotovo crno.
Sjedam na bicikl pa s grupom krećem u mračni prolaz uzbrdo dok kiša sipi, usitnjava i obećava da ne misli prestati.
– Dica su pošla leć. Sjedim na taraci i gledam Velebit preko kanala u daljini. Cijela planina je omotana crnim oblacima, a nebo se ni ne vidi. Do nas dolazi hladni vjetar od tamo i sprema se nevera. Valjda ste se negdje sklonili do sad. Telefon ne radi kako si i reka.
– …
– Nisam ni mislila da ćeš se javit. Noć i čujemo se sutra. Valjda.
Kiša pljušti onako kako to samo može pljuštati u planini. U šumi se mračilo, što još više pridonosi osjećaju da smo sami na svijetu. Nas desetak vozimo se šumom već sasvim mokri. Više se ne zaustavljamo fotografirati, to sad više nije opcija. Sada nam je na pameti samo ta planinarska kuća, roštilj i suha odjeća. Nema više ni razgovora ni upadica. Vozimo u koloni kroz kišu. Kao partizani u onim filmovima. Ipak, ne mogu ne primijetiti kako su planinske doline lijepe. Smjenjuju se usponi i spustovi, duboke doline s travnjacima u sredini, okružene šumom i brdima. Ovdje to zovu “duliba” i “dabar”. Duliba je dolina nepravilnog okruglog oblika, a dabar je dolina izduženog oblika – naziv valjda zbog oblika koji podsjeća na životinju. Te su udoline nestvarne u nepreglednosti Velebita. Kad gledaš tu planinu s mora ili sa ceste uz more, vidiš samo gomilu kamenja koje izgleda negostoljubivo i nepristupačno. U svom srcu izgleda drugačije. Moćno, tajanstveno, privlačno i zastrašujuće. Pitam se kako bih se osjećao da sam sada sam ovdje.
Nakon što smo prošli uz jednu takvu dolinu iz bajke i započeli uspon po obroncima, iz doline za nama začula se rika medvjeda. Ne vraćajte se, kao da nam govori.
Kiša cijelo vrijeme pada. Povremeno zastajemo i okupljamo se ispod nekog stabla, kako bismo provjerili da se nalazimo na pravom putu. Kad vjetar zapuhne, voda koja se nakupila na lišću prospe se po nama kao hladan tuš. Na jednom mjestu trebamo odlučiti kojim od dva puta nastaviti. Nakon kraće polemike, odlučeno je da se put nastavlja kraćim putem koji, inače, nije uobičajen. Duži put je ljepši, ali svima je već dosta kiše.
Nakon još nekoliko udolina i strmih kosa, kad je i kiša već postepeno prestajala padati, izbijamo na proplanak na kojem se nalazi planinarska kuća Mrkvište.
Toplina peći na drva i veselih planinara, i nula tišine i intime
Ja sam večer u toj postaji zamišljao kao sjedenje uz otvorenu vatru u tišini šume, onoj teškoj tišini sto pritišće uši i koju ne želimo narušiti ni svojim glasovima. Onako nešto kao pioniri na Divljem Zapadu.
Ni blizu.
Planinarska kuća je podugovata prizemnica, podijeljena uzdužno jednim pregradnim zidom po cijeloj dužini, a poprečno na nekoliko mjesta tvoreći tako niz prostorija od kojih svaka ima vrata, kroz koja se ulazi u svaku prostoriju direktno izvana. Otprilike jedna polovica kuće je kombinacija kuhinje, trpezarije i prostora u kojem spavaju domaćini, a ostatak je pretvoren u spavaonice. S prednje strane kuće, prema cesti, prostor je za parkiranje na kojem je već parkirano nekoliko automobila raznih registarskih oznaka. Iza kuće, prema šumi na otvorenom, nekoliko je stolova s klupama od drva. Pored stolova, na zemlji, poveliki je ograđeni prostor na kojem gori vatra i gdje se priprema roštilj. S druge strane betonirani je prostor s ručnom pumpom za vodu i nekoliko plastičnih kanti. Poljski WC vidi se malo podalje uzbrdo, na rubu šume.
U Mrkvištu se u sezoni, po svemu sudeći, smjenjuju grupe izletnika kojima tišina nije ni na kraj pameti – upravo obrnuto. Oko kuće i unutra vlada strka i galama. Namještaju se stolovi, s roštilja se dimi, muzika trešti s više strana i svi kao da govore u isto vrijeme.
Naši vodiči, zabrinuti što nas nema, poslali su nam kombi ususret. Kombi je krenuo onim putem kojim mi nismo, tako da smo se negdje u šumi mimoišli. U kombiju je i naša suha odjeća.
Uđite unutra i ugrijte se uz štednjak dok se kombi ne vrati, govore nam.
Prostorija je uska i duga. Na jednoj strani je štednjak na drva kojem se vatra, očito, nikad ne gasi. Na štednjaku je velika posuda s vodom koja se puši, a iznad, na razvučenom konopcu, visi velika jušna žlica. Do štednjaka je i starinski komad kuhinjskog namještaja, kredenca kako to zovu u Dalmaciji, u kojoj se kroz staklo vide složene čaše i tanjuri. Tu je još nekoliko komoda poredanih uz zid, a sve ostalo u prostoriji zauzimaju stolovi i klupe poredani jedni uz druge tako da tvore jedan veliki dugi stol.
Promočeni ulazimo u prostoriju u kojoj je vruće i veselo. Tu su dva para iz Rijeke za stolom u kutu. Srču juhu i glasno se nadvikuju. Jednom od njih, na oko 20 centimetara od glave, iz radija trešti glasna glazba koja mu, izgleda, ni malo ne smeta. U drugom kraju sjedi nekoliko muškaraca koji glasno pričaju viceve i dosjetke koje završavaju gromoglasnim smijehom. Jedan od njih je posebno talentiran za pjesmu. Oko stolova nekoliko žena postavlja pribor za jelo, “izjedaju sebe“ komentirajući šaljivdžije. To je grupa planinara iz Slavonije u posjeti. Večeras su se odlučili dobro zabaviti.
Naše mokro društvo naguralo se oko štednjaka i uskoro su se komadi odjeće ljuljali na konopcu oko one žlice, a polugoli biciklisti posjedali oko stola s pićem u ruci. Obrazi su se ubrzo zarumenjeli, a osmijesi vratili na lice. Nedugo zatim, vratio se i kombi s odjećom pa smo se konačno presvukli i ugrijali. Po savjetu našeg Željka pronašao sam na vrijeme slobodan krevet – naguran u sobi s još 11 drugih – i namjestio sve za spavanje, jer kad ugase agregat i nestane svjetla, po mraku će to biti teško izvedivo. Kad sam se vratio do roštilja, tamo je već cvrčalo i mirisalo. Riječani su bili malo posustali, ali Slavonci su se tek zagrijavali. Zabava je mogla početi.
Piše: Radovan Škarica
Foto: Željko Klepić, Srce Velebita
