Svi se volimo izgovarati kako bismo i mi planinarili ili barem šetali prirodom, na svježem zraku kad bi nam to bilo bliže i dostupnije. Vjerovali ili ne, u gotovo svakom gradu, ukoliko se okrenemo u smjeru suprotnom od asfalta, već samim izlaskom iz kuće, shvatit ćemo da okolo nas postoji divljina koje dosad nismo bili ni svjesni.
Možda smo promatrali šumarak s prozora u našoj blizini, ili polje i livadu, možda smo na svojoj gradskoj ruti zamijetili skretanje na neki makadamski put, ali kako smo pokraj njega prošli, tako je ostao zaboravljen.
Prisjeti se samo što smo voljeli raditi kao klinci – bili su nam dovoljni naši škripavi biciklići i neki sendvičak, ili plodovi s kojeg usputnog drveta i svijet je bio naš – od obližnjih oranica, livada, preko šuma do potoka! U jednu od takvih avantura odlučila se zaputiti i vaša novinarka…
Avantura počinje
Proteklog ljeta, jedna od najvećih avantura i otkrića koje sam doživjela, bila je kad sam se zaputila makadamom prema šumi iza moje ulice. Trebao je to biti jednostavan trkački trening, sa zacrtanom rutom i ciljem prije kojega sam proučila satelitsku kartu. Znala sam da nema staze baš cijelim putem, ali i da bi ti dijelovi trebali biti kratki te da prekaljena trekerica poput mene toliko može “presijeći“.
U nekom trenutku u šumarku je staze nakratko nestalo, pa sam se probijala kroz šipražje, da bih izbila do kanala koji mi je cilj pratiti poljskom stazom, do kvarta u obližnjem dijelu grada. Međutim, isprva sam izašla kod objekta Koprivničko-križevačke županije(!?). Onako sama-samcata nasmijala sam se slatko, jer je netko sebi raskrčio i uredio svoj komadić raja na zametnutoj lokaciji, na nedostupnom kraju šume uz kanal. Stajala je preda mnom drvena sjenica sa stolom i klupama s namontiranom, vjerojatno “pronađenom“ tablom Gradskog poglavarstva. 🙂
I dok fotkam ovu zanimljivu građevinu, začujem šušanj iz gustiša i ubrzano prebacujem na snimanje. Mlada srna odskakutala je kroz šipražje, a koliko je brza, uspjela sam uloviti samo njene obrise. Još je jedan osmijeh izmamljen na moje lice.
Nisam ni slutila da prava avantura za mene tek počinje. Prelomila sam u glavi da moram samo pretrčati kroz ovaj kanal bez vode, ali pun korova i kopriva, jer njegovom drugom obalom cijelim putem vodi staza. Tako je bar prikazano na satelitskoj karti. I vodila je, ali kakva! Naime, kad se radi o poljskom putu koji se gotovo i ne koristi, a time ni ne održava, možeš računati na to da je obrastao do glave.
Ostaci civilizacije iz Kingovih romana
I tako sam se ja trudila pratiti kanal kroz polje i voćnjake do tog drugog, zacrtanog dijela grada. Međutim, nekako je svako malo njegova druga obala iz moje perspektive izgledala prohodnije, pa sam u još nekoliko navrata morala prelomiti u glavi i proći kroz njega. Jer ako samo još sad pretrčim kanal u kojem bogzna čega u ovom raslinju ima, s druge strane bit će bolje. I tako sam se ja još nekoliko puta prevarila. Nije bilo bolje. A moja alergija na pelud “probujala“ je u ovakvom okruženju, dok su mi noge bile išibane i opečene do neprepoznatljivosti.
Osim što sam usput ugledala nekoliko ljudi po svojim povučenim voćnjacima sa šupicama, gdje nisam pojma imala da bi ih moglo biti, napokon nailazim na naznake civilizacije. Ali samo naznake! Ulazim na meni neko nepoznato, dijelom ograđeno zemljište. Nailazi kamion i pitam dečke može li se tuda proći i izaći kamo bih ja htjela. Nešto mi kao pokušavaju objasniti, razjašnjavaju se međusobno, donose pretpostavke – u biti, ne znaju. Ostavljaju me samu da lutam tim ogromnim neobičnim dvorištem punim razne krame i tražim prolaz kroz njega na stranu koja me zanima. Gledam sve te neobične predmete ostavljene na milost i nemilost zubu vremena, ne shvaćajući zašto bi se tako nešto ovdje nalazilo. Osjećam se kao u nekom romanu Stephena Kinga. Ne uspijevam naći prohodan prolaz i odlučujem se vratiti na ulazna vrata. Međutim, dečki su me na odlasku “zalokotali“ unutra, pod pretpostavkom da ću izaći na drugu stranu. Ništa, vraćaj se na drugu stranu i veri se, opet, neprohodnim šipražjem.
Nastavljam svoju “Odiseju“ uz kanal i dolazim bivšoj vojarni sleđa. Razumljivo, nalazim se s krive strane kanala :/ . Jasno je što moram još jednom napraviti – drito kroz njega. Prolazim tim ogromnim, još uvijek velikim dijelom napuštenim posjedom. Dolazim do točke gdje, ukoliko se ne želim vraćati na ulicu i u grad, nego nastaviti svoju offroad avanturu, moram presjeći livadicu ne bih li nastavila poljskim putem. Ali prvo – treba pregaziti bodljikavu žicu. Zahrđalu, vjerojatno iz doba JNA. Prevaljujem taj posljednji izazov pred sobom i, napokon, izlazim na prohodan makadamski put koji me vodi na stražnji izlaz ulice, u kvartu u kojem sam i željela izaći. Povratak je, jasno, uslijedio dobrim, starim, čvrstim, sigurnim asfaltom. 🙂
Učini prirodu svojim prirodnim okruženjem
Ovom pričom ne želimo ti poručiti da se glavom bez obzira zaletavaš kroz svaki neobećavajući, neprohodan i obrasli naizgled-prolaz koji to nije. Niti da se u ovakve avanture upuštaš samostalno, posebice ako si osoba koja se boji divljine i loše se snalazi u prostoru. Ova priča dokaz je da prirode i prostora za šetnju njome imamo svi ovdje “pod nosom“. Uvijek postoje i pitomije opcije, a koje su dovoljno divlje da bi se nazvale šetnjom prirodom, posebice u dobrom društvu. Postoje i markirane staze i karte i kompasi, ali o tome drugom prilikom…
Ovim izletom, upoznala sam nova mjesta i ljude u svojoj blizini, a koja je do tog trena bila tako daleka. Neke sam dijelove grada vidjela iz sasvim nove perspektive i shvatila da gotovo sve može biti divljina, pa čak i polu-napuštena bivša vojarna i povučeni prostor i poligon airsoft udruge (kako kasnije doznajem), pun zanimljivih i zaboravljenih predmeta. Kući sam se vratila umorna, izgrebana, ali puna dojmova i doživljaja.
Također, s ovakvim malim upadicama u svakodnevnu rutinu kuća-posao, mijenja se i naša opća perspektiva, umanjuje se stres te zabavljamo misli i nečim drugim osim brigama oko posla i svakidašnjih problema. Dobijemo širu sliku stvarnosti i onoga što nas okružuje. Shvatimo da svijet i život čini mnogo više od onoga, što čini moj ili tvoj mali svijet u četiri zida i na asfaltiranoj relaciji do posla i trgovine.
Zanimljivo je da uvođenjem ovakve navike, da boravak u prirodi postane tvoj stil života, činiš divljinu i šumu onim što bi ona u pravilu trebala i biti – svojim prirodnim okruženjem. Dolaziš do toga da si ne možeš zamisliti tjedan ili svakih nekoliko dana, bez da si odlutao nekamo izvan betonske džungle. A kad samo spoznaš da si i ti bio dio većine koja ne može ni pojmiti ovakvo okruženje nadohvat ruke, što se ondje događa te kako može izgledati život izvan svakidašnje gradske vreve…
Piše i fotka: Martina Maloča
