Supruga mu je radila u Vojvodini pa se odlučio na put dug 500 kilometara, od zagorske Pregrade do Bačkog Gradišta preko granice. Ali to nije ta priča. To je bilo pretprošle godine i to je tek početak. Lani se odlučio biciklirati više od 1400 kilometara od kuće do Dubrovnika, pa natrag. Međutim, nećemo pričati ni o tome…
Ivan Benc iz Pregrade, ima 52 godine, stolar je, a njegova najveća strast je bicikl. Nakon spomenutih “probnih“ podviga, Ivan se ove godine odlučio na veliki zalogaj – u dva tjedna prebiciklirati put od Hrvatske do Pariza.
– Isprva sam mislio ići negdje bliže. Međutim, istok sam na neki način već vidio, a biciklom sam prošao i dobar dio Hrvatske. Tako da je odluka pala na Europu. Njemačka je dosta blizu i svima nam je dobro poznata, pa sam se odlučio za Francusku. Konkretno, Pariz, što mi je odgovaralo i u pogledu kilometara – Ivan je odlučio.
Oko logistike najviše mu je pomogao prijatelj iz Austrije koji mu je pripremio karte.
– Google ne podržava biciklističku rutu Pregrada – Pariz, nego upute za putovanje možete dobiti tek od prvog austrijskog grada – doznajemo od ovog biciklista.
Za spavanje ga “ušuškao“ vozač autobusa na stanici
Tako je, s početkom kolovoza i 30 uvezenih karata pod miškom, Ivan Benc krenuo na put dug 1700 kilometara.
– U Austriji je bilo dosta loše vrijeme. Već prvu večer uhvatila me kiša u jednom selu, gdje sam za prespavati u vreći našao samo autobusnu stanicu. Bilo mi je neobično što nisam doživio nikakvo neugodno iskustvo. Kod nas bi te, vjerojatno, smatrali izbjeglicom ili klošarom. U jednom trenutku, ondje se preko noći parkirao autobus. Vozač je porazgovarao sa mnom i poželio mi laku noć, a ujutro kad se vratio po autobus, pitao me kako sam spavao – prepričava nam svoju avanturu.
Međutim, Ivan se probudio pomalo razočaran zbog vremenskih neprilika.
– Putovao sam u Srbiju – bilo je 40 stupnjeva; putovao sam u Dubrovnik – 30 stupnjeva. Tako da me ovo sad neugodno iznenadilo. Shvatio sam da moram ranije ustajati i na vrijeme pronaći prenoćište, pa čak i skrenuti s rute, kako ne bih ponovno noćio na stanici. Vozio sam dalje. Tog me dana nekoliko puta oprala kiša, ali nisam odustajao – njegove su riječi.
“Izgubljen u velikom gradu, skoro sam se vlakom vratio kući“
Međutim, kiša na putu nije bila njegov najveći problem. Nakon što je prešao Alpe uz 1700 metara uspona te se spustio prema Salzburgu, da bi nastavio prema Münchenu, Ulmu i Stuttgartu, ispostavilo se da njegove karte imaju nekih manjkavosti.
– Već od Austrije u pomoć su mi morali priskakati brojni dobri ljudi. Možeš ti imati kartu i navigaciju, ali karte su jedno, a stanje na terenu drugo. Ipak se dogodi da se u nekim situacijama ne možeš snaći, no tu su uvijek u pomoć priskočili kolege biciklisti. Njima nije bio ni problem odvesti se i nekoliko kilometara dalje sa mnom, kako bi me usmjerili. Kćeri su me upozoravale: “Tata, ne idi nigdje, ne znaš ni jedan jezik.” Međutim, to uopće nije bio problem. Biciklisti bi mi samo signalizirali da ih pratim i pokazali mi put – pun je doživljaja ovaj Zagorac.
Kako kaže, veliki gradovi pokazali su se kompliciranima, posebice Stuttgart, gdje je izrazito gust promet.
– Ondje na jednom mjestu imaš sklop biciklističkih staza i jednostavno se ne možeš snaći. Dolaze biciklisti iz raznih krajeva Europe. Sve je jedna velika kolona biciklista i šuma znakova, i tu sam jednostavno zablokirao. Razmišljao sam o tome da sjednem na prvi vlak i vratim se kući. Na sreću, naišao sam na biciklista iza kojeg sam vozio osam kilometara da bi me izvukao iz grada – priča Ivan.
Biciklistički autoputi i srdačnost domaćina i biciklista
Dolazak biciklom iz Pregrade na njemačko-francusku granicu bio je za Ivana poseban trenutak, a dolazak u Francusku na, kako ih je nazvao, biciklističke autopute, pravo osvježenje.
– Od Stuttgarta nadalje, sva su mjesta po pitanju biciklista fenomenalno riješena. Tamo ćete naići na masu biciklista po tim biciklističkim autoputima. Moram istaknuti kako je prvi i posljednji dokument koji sam bilo kome morao pokazati, bio na granici Hrvatske i Slovenije – podijelio je s nama Ivan.
Priča kako se treba strogo pridržavati prometnih pravila jer je biciklistički promet ondje toliko gust, da se mora paziti kako ne bi izazvao sudar s drugim biciklistom. Posebno su ga oduševili prizori cijelih obitelji koje zajedno putuju biciklima i srdačnost domaćina.
Uživao je u vožnji pitoresknim mjestašcima, dok ga u gradu Nancy ponovno nisu snašle nevolje. Kako mu je baterija mobitela bila na izmaku, a karte nisu bile od pomoći, ponovno ga je jedan biciklist četiri kilometra vodio iz grada. Potom mu se u nekom selu probušila guma, ali ni tamo nije izostala pomoć mještana. I nadomak samog Pariza, uslijedila je pomoć kolega biciklista jer je i ondje izgubio kompas.
– Kad sam im rekao odakle sam i kamo putujem, svi su pohrlili da me povedu. Vozili su ispred mene dva-tri kilometra i tako sam naposljetku stigao do Pariza – prepričava Ivan.
Drugi veliki, stra(š)ni grad
– Moj cilj bio je doći do Eiffelovog tornja, što sam trinaestog dana putovanja i učinio. Međutim, tamo me zatekla prava prometna ludnica. Ljudi u poslovnim odijelima voze se na romobilu, što je za nas nepojmljivo. Tu vlada multikulturalizam u punom smislu te riječi, nema što ne vidiš. Duge cijevi još su uvijek na ulicama, vojska i policija, iz sigurnosnih razloga – opisuje Ivan vrevu velikoga grada.
Probijajući se kroz tu masu ljudi i gust promet, priča, osjećao se se poput bespomoćnog stranca koji je na biciklu došao iz Pregrade u Pariz, što je i bio.
– Iako je lijep taj središnji dio koji sam tako žarko želio vidjeti, ništa me ondje nije posebno oduševilo. Moram priznati i da me uhvatio svojevrsni strah od mase ljudi, od tog prometa – jednostavno osjećaš da to nije tvoj svijet. Kao da sam ušao u neki film. Primjerice, stanem na semaforu, a kraj mene se zaustavi neki blindirani automobil, iz kojeg iskoče četvorica dvometraša pod punim naoružanjem i počnu trčati. Zatim sirene… Kad si u Parizu, ne čuješ jednu, nego dvadeset sirena istovremeno, i to u svakom trenutku – kaže on.
Nitko ga u tom velikom gradu nije poznavao, prenosi nam Ivan svoj osjećaj izgubljenosti, ima jedino tu osobnu iskaznicu uz sebe, za slučaj da mu se nešto dogodi.
– Bio sam presretan do Pariza, zaista sam uživao u prirodi i susretu s ljudima koji su se čak željeli fotografirati sa mnom kad bi čuli odakle putujem, a onda je uslijedio ulazak u Pariz, kojega zaista mogu opisati samo jednom riječju – ludnica – dojmovi su ovog biciklista iz Pregrade.
Nije skidao pogled sa svog ruksaka u kojem je imao novac i dokumente. Odlučio je nekoliko sati razgledati francusku prijestolnicu, a potom krenuti vlakom put Strasbourga, gdje se osjećao sigurnijim i htio se odmoriti.
“ Excusez moi, vaš bicikl ne može na vlak“
Ni povratak kući nije uspio proći “glatko“. Jezična barijera uzela je danak, iako je pri kupnji karte za brzi vlak istaknuo da prevozi i bicikl. Međutim, ispostavilo se da vlak kojim je trebao putovati ne prima bicikle. Kondukter je čak uspio pronaći prevoditelja koji je Ivanu telefonom objasnio da će, nakon Strasbourga, morati presjedati na međugradske linije koje prevoze bicikle. Njegovo putovanje vlakovima trajalo je do Graza, odakle je svoj put do kuće završio na biciklu.
U Pregradi, odbor za doček činile su Ivanove dvije kćeri i supruga koje su mu najveća podrška, ali nerijetko i “zloguki proroci“.
– Bilo je toliko crnih scenarija: ti ćeš pasti, netko će te opljačkati, netko će te pregaziti… Naravno da uvijek postoji taj rizik, ali trudio sam se što manje slušati to. Kad prolaziš kroz te zemlje i vidiš ljude koji putuju, da se to doživljava kao nešto uobičajeno – način na koji te dočekuju u prenoćištima, svjesni da si pokisao, gladan i umoran, pa kad ti zapakiraju hranu za daljnji put; uvidiš koliko drugačije razmišljaju ljudi vani i kakav je njihov stav prema biciklistima i drugim avanturistima – objašnjava Ivan.
Uz minimum opreme i logistike, ali sa ciljem i motivacijom – do Amerike!
Za ekonomično putovanje sa što manje tereta, na put je ponio tri biciklistička dresa, šest unutarnjih guma, kao i dnevnu zalihu hrane i vode. U 13 dana potrošio je oko 800 eura, većinom za noćenje.
– Kupovao sam mnogo voća i uvijek vodio računa da imam dovoljno vode. Problem je znala biti kava, pa bih ponekad u Njemačkoj i Francuskoj prošao i po stotinu kilometara, gradove daleko veće i od Pregrade, a da u njima nije bilo nijednog kafića.
Najveći problem nastao je kad je Ivanu ponestalo i vode i hrane.
– Naime, nisam znao da u Francuskoj dućani nedjeljom uopće ne rade, pa sam tako ujutro kupio neko pecivo, a onda ostatak dana raspoređivao zalihe hrane da imam što jesti do večeri. Taj sam dan zbilja bio gladan kao vuk – gorko je Ivanovo iskustvo.
Ovisno o tome kako bi ga vrijeme poslužilo, dnevno je prosječno prošao 140 kilometara te na biciklu proveo 10 do 12 sati.
– Bilo je dana kada su mi sva tri biciklistička kompleta bila mokra, pa bih morao tražiti prenoćište gdje ću to moći oprati i ujutro nastaviti svoj put – priča i dodaje kako za ovakav podvig najskuplji bicikl i oprema nisu neophodni, nego cilj i odlučnost da ga ostvariš.
Kolege biciklisti koje bi susretao s divljenjem su komentirali kako se orijentira uz pomoć papirnatih karata, a ne modernom navigacijom.
Iako bi se, poučen ovakvim iskustvom, za iduću priliku možda logistički mogao i bolje pripremiti, Ivan se poziva na spontanost i prepuštanje situaciji, kao svoj moto. Iza našeg sugovornika, zapravo je već deset godina iskustva na pedalama i kad ih pokrene, kaže, za njega vrijeme kao da je stalo.
Na svoje se putešestvije uvijek zapućuje sam jer teško je pronaći partnera za ludost od tisuću i “kusur“ kilometara. Međutim, da nije financijskog faktora, kaže, sutra je već spreman na novih tisuću kilometara (a možda i dvije J ).
– Biciklizam donosi određenu životnu ugodu – tu se zaboravlja na vrijeme. Četvrti ili peti dan više nisam znao koji je dan. Pitao sam ženu kad sam se čuo s njom. Iako se ni kući nisam baš redovito javljao. Jednostavno, toliko si fokusiran na to da odvezeš svoju rutu, da preživiš, da se snađeš. Kad padne kiša, pitaš se što je meni ovo trebalo, doma je puno ljepše. Jer nalaziš se između šume, njiva, autocesta i nemaš se gdje skloniti. Opadne ti raspoloženje, ali kad dođe lijepo vrijeme, nema kraja tvom entuzijazmu. Misliš da bi mogao do Amerike! Da, osjećaš umor, ali kad imaš cilj, adrenalin te vuče naprijed i ni taj umor ne može te slomiti, dokle god avantura traje – poruka je ovog entuzijastičnog biciklista.
Priča: Ivan Benc / Pripremila: Martina Maloča
Foto: osobna arhiva
