Ivana i Vjekoslav Ivandija ljubavni su par već 24 godine, bračni par već 19 godina, a trkački tek šest. Nakon poprilično dugog životnog staža u Đurđevcu te nakon što su pretrčali većinu hrvatskih brda i planina, preselili su svoju obitelj u zemlju gdje su planine još više – u Crnu Goru.
Uz ovog rođenog Đurđevčanina i Dugorešanku, njihovu obitelj čine i dječaci Jakob i Vid. Malo smo “pročačkali“ kako je ovaj par protrčao i kako funkcionira zajedno na stazama, te postoji li čarobna formula…
Još jedan par zahvaćen trkačkom groznicom
Ivana od prvog dana u trčanju, djeluje kao da to odrađuje s velikom lakoćom. U taj sport ušla je već definiranih mišića i zavidne figure. Pa nas je zanimalo jesu li njih dvoje, u trkačke prešli iz nekih drugih sportskih voda.
– Trčanjem smo se počeli baviti sasvim slučajno. Ja sam redovito održavala kondiciju nekim grupnim treninzima ili teretanom, kao i Vjeko, ali ništa posebno. U dogovoru s trenericom aerobika, nas nekoliko žena dogovorilo se da ćemo odraditi trening u Park šumi Borik, na đurđevačkoj trim stazi. Tamo su trenirali, također, bračni i trkački par Andrijana i Mario Erdec koje je već preuzela trkačka ovisnost. Andrijana je predložila neke zajedničke treninge i prve utrke, a nas dvoje nije trebalo dugo nagovarati – ispričala nam je Ivana kako je sve krenulo.
Već u prvim godinama u trčanju i utrkama, vidljivi su znatni pomaci. Za Vjekoslava i Ivanu vrlo su brzo na rasporedu bili nastupi na velikim kilometražama – ultra trailovima i maratonima. Također, Ivana se vrlo dobro snašla u toj kategoriji i nerijetko se nađe na postolju.
– Prvu godinu trčanja posvetili smo se Treking ligi, uglavnom u challenger kategoriji te polumaratonima, a onda smo postupno povećavali kilometražu. Zasad, najduže što smo otrčali je 110 kilometara na utrci 100 milja Istre. Ja sam tu dužinu trčala dvije godine za redom, s tim da sam prošle godine išla sama jer se Vjeko, nažalost, ne može posvetiti toliko treninzima zbog radnih obveza. Međutim, oboje smo zaljubljenici u duge pruge i terensko trčanje. Cestovne utrke trčimo uglavnom kao treninge – pojasnila nam je Ivana.
Od razvoda na stazi do ponovno rođene ljubavi u cilju
Vrlo ih se često na stazi može vidjeti zajedno, a fotografije s utrka uvijek odražavaju pozitivno raspoloženje, ljubav i uzajamnu podršku. Usudili smo se pitati jesu li fotografije samo fotografije, ili su istinska podrška jedno drugome, bez trzavica i zamjerki.
– Ranije su trzavice bile prisutne u većim količinama, no sad smo se već istrenirali i oko toga pa ih je sve manje. Volimo trčati zajedno jer bez obzira na sve, uvijek je prisutna sigurnost zbog prisutnosti onog drugog te beskrajna podrška – priznaje ovaj par.
Podijelili su s nama zanimljivu anegdotu iz zajedničkih početaka pohođenja utrka. Bilo je to na jednoj od njihovih prvih brdskih utrka – na Ultra Trailu Kvarner u Delnicama.
– Krenuli smo praktički bez iskustva, a odmah na početku pred nama se našao jedan jači uspon, na kojem je već Vjeko krenuo s raznim epitetima upućenima meni. Sljedeći uspon mi je prijetio s mjesec dana šutnje, a na onom nakon toga razvodio se od mene – doznajemo od Ivane.
– Ekipa nas je gledala, malo je reći iznenađeno, jer nas nitko nije poznavao. Ali, dobro su se zabavljali uz nas. Naravno, u cilju se priča u potpunosti promijenila i ljubav je bila jasno vidljiva 🙂 – zaključuje priču Vjekoslav.
Ispričali su nam i kako je za njih prošlo 110 dugih kilometara na 100 milja Istre.
– Na stazi smo bili stvarno dugo – 22 sata i 40 minuta. To je bio pravi test ljubavi, hahaha! Bili smo vrlo disciplinirani jer smo znali što nas očekuje. Cijelu smo stazu prošli zajedno, uz pravu podršku jedan drugome jer smo imali i nekih manjih ozljeda na stazi, što nam je poprilično otežalo utrku. Međutim, ipak smo uživali u potpunosti. S te staze najdraže nam se sjetiti svitanja na Ćićariji. Tog trenutka, nestao je sav umor dotada prijeđenih kilometara i neprospavane noći – inspirira nas par Ivandija.
Ponekad zajedno, ponekad odvojeno, a sve češće se pridruži i sin
Vjekoslav i Ivana sve rade dogovorno te raspored utrka i treninga, bilo zajedničkih ili odvojenih, određuju prema fizičkim i vremenskim mogućnostima – bez zamjerki i rivalstva.
– Ja sam se više posvetila nekim dužim i zahtjevnijim stazama jer imam više vremena posvetiti se pripremama. Tako da, kad napravimo raspored na koje ćemo utrke ići, svatko odabere onu dužinu koja mu više odgovara – informira nas ona.
– Sve brdske i terenske treninge prakticiramo zajedno, dok intervalne treninge, treninge tempa i sve što se tiče ceste, uglavnom, zasebno – kaže on.
I pomladak je krenuo stopama roditelja. Iza jednog od sinova prve su utrke, i to rame uz rame s mamom.
– Naš stariji sin Jakob nije baš zainteresiran za trčanje, ali Vid pokazuje veliki interes i vjerujemo da će u tome i ostati. Prva utrka na kojoj je sudjelovao samostalno bio je dječji duatlon, a zatim je ponosno s mamom istrčao i utrku od pet kilometara u sklopu Podgoričkog maratona. Zajedno smo trenirali i stvarno smo ponosni na njega, jer je pokazao veliku upornost i nevjerojatnu koncentraciju za dvanestogodišnjaka koji nije sportaš – doznajemo od ponosnih roditelja.
Zarazu trailom prenijeli u Crnu Goru
Osim što se radi o velikoj životnoj promjeni, ovaj trkačko-ljubavni par ispričao nam je kako je preseljenje u Crnu Goru utjecalo i na njihove treninge i trkačke navike.
– U Crnu Goru preselili smo se zbog Vjekinih radnih obveza i sada ide već druga godina kako živimo ovdje. Kad smo se doselili, bilo nas je strah da ne prekinemo s trčanjem i iz tog smo se razloga već prvi tjedan po doseljenju, učlanili u Školu trčanja Gump kako bismo upoznali istomišljenike. Budući da su se oni svi bavili isključivo cestovnim trčanjem, neke smo mi zarazili trailom – ispričala nam je Ivana.
Crna Gora, kažu Ivandije, po pitanju trkačke odnosno trail scene, ni približno ne iskorištava potencijal koji joj pruža nepregledno bogatstvo prirodnih blagodati po pitanju terena.
– Priroda je u Crnoj Gori predivna i pruža bezbroj mogućnosti. Teren je zahtjevan i često su staze neprohodne, što nam pruža dodatne izazove. Mi najviše treniramo u Primorju (Kotor, Tivat) jer je odlična povezanost s Lovćenom i mogu se odraditi kvalitetni treninzi uspona, spustova, različitih terena od mora do planine, a na svega nekoliko kilometara zračne linije – dočarava Vjekoslav.
Nažalost, u Crnoj Gori trkačka scena nije ni približno jaka kao u Hrvatskoj…
– Utrka ima vrlo malo, što cestovnih, što trailova. Mi smo sudionici većine tih utrka, ovisno koliko nam vrijeme dopušta. Međutim, prvi trail koji smo trčali ovdje, za nas je bio novo iskustvo – stijene, kamen, sajle, dobar dio staze na rukama i nogama… – upoznala nas je Ivana s izazovima crnogorskog terena i ubacila bubu u uho, uz poziv na okušavanje u utrkama onog kraja.
Piše: Martina Maloča
Foto: osobna arhiva
