Za prvi, a možda i zadnji ovogodišnji odlazak u Julijske Alpe, odabrao sam njihov sjeverozapadni ogranak. Jedini koji nije u Sloveniji, nego Italiji i koji se jednostavno, za razliku od Istočnih, zove Zapadne Julijske Alpe, s tri impozantna vrha – Jôf di Montasio / Montaž (2753 m), Jôf Fuart / Viš (2666 m) i Visoki Kanin (2587 m).
S obzirom na to da sam lani već bio na Montažu, ovog puta odlučio sam se na Jôf Fuart, iz tri jako dobra razloga. Prvo, da ulovim još jedan od sedam najviših vrhova Julijskih Alpi koji su iznad 2600 metara. Četiri od njih već jesam i to po više puta – Triglav, Montaž, Mangart, Jalovec, a ostaju mi Škrlatica i Razor. Drugo, da još jednom provedem noć u jednom od najatraktivnijih bivaka, ne samo u Julijskim, nego općenito u Alpama – Luca Vuerich; i treće, da prođem deklarirano najatraktivniju stazu Julijskih Alpi – Anita Goitan.
Kako bih pospajao bivak Vuerich odnosno stazu Goitan s vrhom Jôf Fuart, morao sam odabrati duži prilaz koji je tražio i više vremena, a spavanje u bivku je, logično, uključivalo dvodnevnu turu. Iz Zagreba sam krenuo relativno kasno. Cijelo jutro sam palamudio s kafama, mailovima, prijavama i uplatama oko Noćnog maratona, tako da sam na polazišnu točku (Refugio Giacomo di Brazza, 1660 m), stigao tek oko pet sati popodne. Znao sam da mi za uspon do Vuericha trebaju oko tri sata, pa sam namjerno razvlačio vrijeme na terasi doma, naravno uz pivo, kako bih pri kraju uspona ušao u sumrak i konačno iskusio orijentaciju i penjanje na ferati po mraku, a uskoro se pokazalo i po kiši.
LUCA VUERICH – bivak koji je izrastao u jednom danu
U bivku ima osam ležajeva, a kad se popune još dvoje-troje mogu spavati na podu. Sve preko toga znači spavanje ispred bivka. Računao sam da su kasni kolovoz, radni dan i ne baš idealna vremenska prognoza, tri dovoljna razloga da bivak ne bude prekrcan kao inače. To se pokazalo točnim, jer ih je unutra bilo petoro kad sam banuo nešto poslije 21 sat. S obzirom na to da je prognoza za noć nudila kišu, imao sam u pričuvi, za svaki slučaj i rezervnu varijantu spavanja u obližnjem tunelu, izgrađenom i korištenom u vojne svrhe tijekom prvog svjetskog rata… rekoh, ako su mogli vojnici prije 100 godina, zašto ne bih mogao i ja.
Bivak Vuerich sam je po sebi već iznimna planinarska atrakcija. Smješten je na najvišoj točki grebena, na vršku Foronon del Buinz ili Špik nad Nosom (2531 m). Sagrađen je 2012. godine u spomen na vrhunskog talijanskog alpinista Lucu Vuericha, koji je poginuo prilikom zimskog uspona na Prisojnik. Bivak je sagradilo 12 ljudi u samo jednom danu.
Malo je stvari na ovom svijetu koje mogu nadmašiti kafu u zori na tom vrhu…
ANITA GOITAN – kružna tura Policama Bogova, najvećim čudom Alpa
Možda i najatraktivnija staza Julijskih Alpa, kružna tura po “policama“ koja obilazi splet nekoliko vrhova na svom putu ka onom najvišem – Jôf Fuart. Ime je dobila po tršćanskoj planinarki koja je ovdje poginula početkom 70-ih, a staza službeno nosi njezino ime od 1973. godine. Krenuvši s Vuericha prema Jôf Fuartu, usput skupljate vrhove kao da slažete buket cvijeća, prvo ide Modeon del Buinz / Špik nad Špranjo (2554 m), zatim spust na prijevoj Forca de la Val (2352 m), ponovo se dižete na vrh Cima de la Puartate (2436 m), a onda slijedi grebenska vožnja do Punta Plaginis (2411 m), novi spust do sljedećeg prijevoja Forcela Lavinal dell´Orso (2138 m), pa novi vrh Cime Kastrein (2502 m), zatim zadnji prijevoj Forcella Mose´ (2266 m), odakle kreće vrlo atraktivna ferata pema vrhu, odnosno na dva vrha Jôf Fuarta (2660 m i 2266 m), slično kao na Velikom Međedu Durmitora, udaljenih međusobno samo 200-tinjak metara.
Super-atraktivne police na Goitan stazi mjestimično su dovoljno široke, da šetnja po njima bude vrlo ugodna. Međutim tu i tamo su vrlo izložene i uske, taman da stane noga, ali su zato odlično osigurane sajlama. Pionir i strastveni istraživač Julijskih Alpi – Julius Kugy, ovaj sistem povezanih polica nazvao je najvećim čudom u Alpama, te im dodijelio božansko ime “Police Bogova“. Put Anita Goitan je, između ostalog, zanimljiv jer dobrim dijelom vodi ratnom stazom i položajima (rovovi, tuneli, bunkeri) Austro-Ugarske Monarhije iz Prvog svjetskog rata. Međutim, taj dio je u nastavku i za njega bi mi trebao još jedan cijeli dan i još jedno spavanje u još jednom od usputnih bivaka… možda neki drugi put.
JÔF FUART – vrh s kojeg se pruža savršena nazubljena panorama
Kružna panoramska staza Goitan obiluje osiguranim i neosiguranim policama, ispod kojih su duboke okomite provalije koje izazivaju nelagodu i tko nema želudac za to, nema gore što tražiti. Mada, staza i dalje kruži po masivu i u pravilu drži visinu, u ključnom dijelu ide odvojak prema vrhu, okomiti uspon po osiguranoj stijeni s klanfama i sajlom. Od tog dijela do vrha ima, otprilike, 45 minuta kombiniranja serpentina po krušljivom terenu i sajli. Sam je uspon tehnički jedan od zahtjevnijih u Julijskim Alpama, za poznavaoce bih rekao, nešto između Talijanke na Mangart i Kopiščerjeve na Prisojnik.
S fenomelenog vrha u nedogled se pruža nazubljena panorama cijelih Julijskih Alpa, ali dominira pogled na sjevernu stijenu Montaža koja oduzima dah. Mangart i Jalovec su kao na dlanu, Kanin, Špik, Škrlatica, Triglav, Prisojnik, Razor, Krniška špica i Visoka bela špica daju ovome vrhu najljepši pogled u cijelim Julijskim Alpama! Zbog kulturne raznolikosti, ova planina ima više naziva i različitih značenja. Tako, primjerice, Jôf Fuart, na talijanskom (konkretnije na furlanskom jeziku) znači “jaka planina“; slovenski naziv je Viš i nosi značenje “visoka planina“; Wischberg je na njemačkom, što također predstavlja visoku planinu (transkripcija slovenskog imena). Bilo kako, kada gledate Jôf Fuart s bilo koje strane svijeta, uvijek djeluje impozantno i ima drugačiji izgled.
I još jedna stvar… trčanje u grupi fenomenalna je i užasno motivirajuća stvar, u paru gotovo pa isto tako, uz (nerijetke) primjese uzajamnih emocija svake vrste. Međutim, tek kad počnete trčati sami i uživati u solo treningu, možete reći da ste postali pravi trkač. Držim da je, na neki način, ista stvar i s planinom. To sam shvatio lani pentrajući se iza jednog usamljenog Slovenca po Hanzinoj poti ka Prisojniku. Kad smo nekako u isto vrijeme stigli na vrh, tip je iz ruksaka izvadio maltene kompletan menu s pomno razrađenim detaljima, vrhunac čega je bila tegla s krastavčićima. Dok je iz nje vadio male kisele krastavce, otresao ih iznad provalije duboke par stotina metara, zadovoljno ih grickao i u božjem miru uživao u beskrajnom, savršenom pogledu, shvatio sam da je to to… mora da sam u prošlom životu bio Talični Tom 🙂 .
Piše i fotka: Dragan Janković
