Jelena Vukosavljević biciklistica je koja dolazi iz Laktaša u blizini Banje Luke, a češće je na utrkama u Hrvatskoj nego u svojoj zemlji. Na utrkama uvijek nasmijana, bez prevelikog opterećivanja vremenom te s vječnim stavom “Lako ćemo!“ Kad joj se nešto svidi, utrpa sebe i bicikl u svoj mali autić i zaputi se na XC utrku u Slavoniju, triatlon u Koprivnicu ili maraton u Zagreb. Ove se godine, tako, zaputila na popularni brevet Pariz-Brest-Pariz…
Kad sam se prije nekoliko godina prvi put pojavila na jednoj od utrka Slavonsko-baranjske biciklističke lige, ondje sam na stazi upoznala djevojku koja je na taj XC maraton došla sama iz susjedne Bosne i Hercegovine. Ugodno sam se iznenadila takvom njenom voljom, smjelošću i entuzijazmom da se sama odvažila otići na biciklističku utrku u drugu zemlju. Da bih kasnije saznala kako Jelenu tu svi vrlo dobro znaju jer je ona već višegodišnja vjerna sudionica SBBL-a. U njenoj zemlji u to vrijeme nije baš bilo izbora takvih utrka, a ni ekipe pa je Jelena “časom skoknula“ preko granice i ovdje postala “kuhana i pečena“.
Kad “biciklijada“ u Požegi preraste u 25 utrka godišnje
– Na netu sam 2008. godine vidjela kako je dan prije održana biciklijada u Požegi (tako je bar pisalo u članku) i rekla sam sebi da dogodine idem i ja. Ovdje toga nije bilo, a isto tako nije bilo ni zainteresiranih za neke kraće vožnjice, pa mi se ta biciklijada činila tako cool – početak je njene priče.
Tako je iduće godine u isto vrijeme, Jelena ubacila bicikl u auto i zaputila se pravcem Požege.
– Međutim, ispalo je da to nije bila biciklijada, nego brdska utrka na Požeškoj gori u okviru tadašnje Tessari Slavonske lige. Jedna od najblatnjavijih trka u ovih mojih 10 godina natjecanja. Nakon jedno četiri sata borbe s blatom, s biciklom koji baš i nije za utrke i bez kacige (organizator to nije primijetio 😉 ), stigla sam na cilj sva blatnjava taman na proglašenje. Nisam ni znala da smo samo nas tri cure i samim time, bronca je bila moja. Ja, koja se nikad dotad nisam bavila sportom, stala sam na postolje! U tom je trenu sve počelo – opisala nam je Jelena svoje početke.
Iduće godine, Jelena je već bila na četiri utrke te, slavonske lige, a kasnije se taj broj povećao i do 25 utrka godišnje, što biciklističkih, što trkačkih.
– Kako sam na prve utrke krenula sama, tako je to i ostalo. Što je meni super varijanta jer mogu krenuti kad hoću, mogu i odustati ujutro od utrke, a volim i duge vožnje autom. Koliko god uživam u utrkama, toliko i u tom putovanju do odredišta i nazad. Na granici me već prepoznaju pojedini graničari :). Na samim utrkama nikad nisam sama. Tu je uvijek netko od dobro poznate ekipe. Štoviše, ponekad odustanem od jedne utrke, da bih otišla na drugu kamo će doći i neka prijateljica, pa sam sigurna da će to biti super proveden dan – priča naša sugovornica s iskrenim entuzijazmom o svojoj ljubavi prema svemu što uključuje ovaj sport.
Od kupnje “drumaša“ do pariškog breveta
Međutim, od ove godine su joj se apetiti povećali pa si je zamislila da bi ona baš vozila brevet u Francuskoj…
– Kad su prije četiri godine momci iz Banja Luke išli na PBP, ja sam taman tih mjeseci nabavila drumski bicikl i na samu pomisao da ja vozim 1200 kilometara, pa i 600 u komadu, samo bih odmahnula, jer mi se činilo gotovo nemoguće da ja to mogu izvesti. Onda sam odvezla par 200-tki, pa 300-tku i prije dvije godine samo se pojavila ideja da bih mogla i ja na PBP – kaže ova jednostavna djevojka, smijući se sama sebi.
Iako nam je već jedna super randonnerka ispričala osnovne stvari o brevetu, naša sugovornica pojasnila nam je sve vezano uz Brevet Pariz-Brest-Pariz iz prve ruke.
– Godinu dana prije PBP-a vozi se što duži brevet radi pretkvalifikacije. Ja sam odvezla 600 kilometara, kako bi bila što sigurnija u upad. U godini PBP-a mora se odvoziti cijela serija – 200, 300, 400 i 600 kilometara radi kvalifikacija. Što se treniranja tiče, poželjno je što više dužih vožnji, pogotovo tih zadnjih mjeseci, pa čak i pokoja noćna vožnja, koju ja nisam prakticirala – priča Jelena.
Radi se o vožnji dugoj 1200 kilometara – 600 do Bresta odnosno do Atlantskog oceana, pa opet 600 kilometara natrag, gotovo istim putem.
– Postoje limiti od 80, 84 i 90 sati, pa svatko bira prema svojim željama i mogućnostima u kojem će limitu voziti. Tu bude oko 6500 natjecatelja iz cijelog svijeta, koji startaju svakih 15 minuta u skupinama od po 300-tinjak vozača. Svi imaju GPS na startnim brojevima, tako da se svako “čekiranje“ na kontrolnim tačkama može pratiti uživo – doznajemo.
Odustajanje nakon 1000 kilometara
Finišer je samo onaj koji se evidentira na svim kontrolama i u svom vremenskom limitu prođe kroz cilj, te samo takvi dobivaju medalju.
Međutim, to nije bio i slučaj s Jelenom. Njoj su nedostajale dvije kontrolne točke. Odustala je četvrtu, posljednju noć s nakupljenih 1012 kilometara uz 10.000 metara uspona.
– Odustala sam na KT-u u Villaines-la-Juhelu. S tim da sam prešla i dodatnih 30 kilometara, kad sam drugu noć išla s jednom većom grupom, pa smo pogrešno skrenuli. Vozila sam skoro 78 sati, druga i treća noć bile su posebno hladne, temperatura se spuštala i do četiri-pet stupnjeva. Ja koja inače baš ne podnosim hladnoću, prilično dobro sam podnijela te niske temperature. A onda četvrtu noć na tom brdu dogodila se neka konfuzna situacija – hitna pomoć, policajac me ne pušta da prođem dalje, onda ipak nakon par minuta pušta. Mrak je, oznaka nigdje – oznake su i brevetaši skidali i uzimali za uspomenu kao suvenire. Vozim s nekom Ruskinjom koja paničari i ne zna ni riječi engleskog, ne može pronaći kolegu… Penjem se na vrh, gdje susrećem neke žene i pitam gdje je KT. Jedna mi pokazuje da je dolje šest kilometara niže i ja se ponovo spuštam… Poslije se ispostavilo da je kontrolka bila iza nje 100 metara, što me malo poljuljalo jer mi je svaka minuta bila važna. Vratila sam se ponovno gore, čekirala i čujem da je sljedeće brdo udaljeno nekih 80 kilometara. Da je još slabije označeno, jako je hladno, s vrlo malo prisutnih vozača koji u tom trenutku nastavljaju dalje. Ove godine je postotak odustajanja bio je 30,8 posto, gotovo trećina sudionika. Tražim s kim bih mogla voziti neki naredni dio puta, ali ne uspijevam u tome pa odustajem i ja. U tom trenutku mi se to činila kao najpametnija opcija, iako sam imala još 12 sati do isteka limita i samo 200 kilometara do cilja – prikaz je Jelenine avanture.
Upitali smo ju misli li da joj je kroz treninge nedostajalo nešto za odraditi ovaj brevet, svoju prvu takvu dužinu.
– Nakon te moje prve tisuće u životu, na moje iznenađenje nisam imala nikakvih upala mišića. Vjerojatno i zato što sam stalno išla nekim svojim tempom, nisam jurila za bržima. Iako se nisam fizički nešto pretjerano pripremala, na kraju sam ipak popustila psihički, a bila sam sigurna da će mi to biti jača karika u ovom slučaju – zaključuje ova randonnerka.
U 78 sati vožnje, 20 minuta sna
Na ovoj četverodnevnoj vožnji, Jelena je sa sobom na biciklu imala jednu veću torbu iza sjedala, a u njoj dvije rezervne gume, kabanicu, lagane tenisice u slučaju da ju zabole prsti u sprintericama, što se ponekad događa na dužim vožnjama. Potom, tu su bila dva kratka rezervna dresa za presvući se, toplija jakna i rukavice za noćnu vožnju.
Njena avantura trajala je 78 sati, sa samo 20 minuta sna drugu noć.
– Nekad pred zoru, odlučila sam prespavati na jednoj kontrolki. Ljudi leže po podu, umotani u astro folije, prelazim preko njih laganim korakom, nigdje mjesta… Vidim još jednu prostoriju i naravno k’o i svako radoznalo žensko virnem unutra :). Kad ono, kuhinja i samo par spavača. Provučem se tiho, spojim dvije drvene stolice, navijem alarm za 20 minuta i zaspim. Inače, meni se jedino znalo prispavati u zoru oko tri-četiri sata, a već oko pola šest bih se razbudila, jer to je vrijeme kad inače ustajem – kaže ona.
Jelena je bila dio četveročlane ekipe koja se automobilom dovezla u Pariz, no svatko od njih startao je u drugo vrijeme te je većinom biciklirala sama.
– Ponekad bih se našla u nekoj grupi, ali to je teško održivo na tolikoj kilometraži, jer ne odmara se svima i pravi pauza u isto vrijeme. Na kontrolama sam znala susretati i kolege iz Srbije. Malo bismo proćaskali pa svatko svojim tempom nastavlja dalje – opisuje ona.
Kako kaže, brevet PBP poseban je doživljaj – 6500 biciklista iz cijelog svijeta, na zanimljivim biciklima, vozi se kroz francuska sela, ljudi pored puta navijaju, nude kolačiće, sokove, vodu…
– Atmosfera koja je napravljena posebno za nas i traje četiri dana duž cijelih 1200 kilometara! Nakon toga, utrke po BiH i Hrvatskoj koje pohodim, djeluju sad nekako obično. Naravno, onda poželiš otići i na sljedeći PBP za četiri godine (na popravni 🙂 ), da opet to sve doživiš i voziš s tisućama biciklista iz cijelog svijeta – dojmovi su naše sugovornice.
Uspomene koje ostaju za cijeli život
Na svojem putovanju sklopila je i nova prijateljstva…
– Na Instagramu sam prijateljica s djevojkom iz Indije koja je objavila da ide na PBP. U subotu u gužvi bike checkinga, među tisućama biciklista uspijevam ju prepoznati i javim joj se. Tad me ona zatekne s razmjenom dresova jer to je, kao, običaj. Kako ja nisam imala kod sebe dres viška, ona mi je ipak poklonila svoj, ne očekujući ništa zauzvrat. Povratkom u hotel, sjetim se da imam još jedan klupski dres i odlučim joj ga sutra uručiti prije starta. Sutradan ista priča, cura prolazi i prepozna me u toj ogromnoj gužvi, bez da smo se dogovarale gdje ćemo se naći i ja joj poklonim svoj klupski dres. To mi je bio baš poseban doživljaj – nestvarno se činilo da odjednom imam indijski dres sa slonićima, pa sam odlučila u njemu i startati. Kasnije od jednog Indijca doznajem kako je njih oko 350 došlo iz Indije na PBP, svi u istom takvom dresu – razgaljena je ova biciklistica.
Iako nije završila ovaj brevet, prostodušna i jednostavna Jelena ni na tren ne očajava, nego još uvijek prebire po svojim doživljajima, sakuplja dojmove i čuva te uspomene kao najveću vrijednost.
– Prvu noć vozim i non-stop ispred mene crvene se zadnja svjetla. Oni brzi prolaze, a kad se okreneš uvijek ima i iza svjetala, nikad nisi sam. U jednom trenutku kad pogledam, nikoga ispred, nikoga iza, a ravnica je. Već u sljedećem trenutku vozim se u skupini od 30-ak talijanskih biciklista, koji su me krenuli prestizati. Kako sam se našla u sredini, uhvatim zavjetrinu i njihov ritam vožnje i vozim s njima. To mi je bio baš woow osjećaj :).
Dosta ljudi mi je znalo prići i pitati me “A koja je to država?“, pošto na kartonu s GPS trackerom pričvršćenom na bicikl, piše samo ime i prezime. Gore je zastava države iz koje dolaziš, ali ne i njen naziv. Uglavnom su svi bili iznenađeni kad bih rekla “Bosnia“ – podijelila je s nama nasmijana Jelena.
Pariz je prljav, a Francuska puna bijelih krava i vjetrenjača
Ova randonnerka iz Bosne, u Parizu je boravila dva dana prije i dva dana poslije breveta pa je ispričala kakav je Pariz.
– Veći smo dio grada obišli na biciklima. Prvo mora biti fotografiranje pored nezaobilaznog Eiffelovog tornja, zatim vožnja po ogromnom Versaillesu, Louvre, Slavoluk pobjede, Bolonjska šuma, Moulin Rouge. Poprilično se treba navozati od jednog do drugog, jer je grad ogroman. Dijelovi grada gdje su te turističke atrakcije, imaju dašak pravog Pariza. Ostatak grada imala sam osjećaj kao da sam u Zagrebu, samo što je za razliku od Zagreba, Pariz jako prljav. Čak smo slučajno “upali“ u neki sumnjivi geto. Osjećaj je kao u američkim filmovima kada prikažu Bronx – željeznica, gusti dim, sirene, policijske marice, razbijena vjetrobranska stakla na autima… potpuno drugačiji Pariz, ali dobro je i tu drugu stranu vidjeti. A duž Francuske, bijele krave i mnogo vjetrenjača 🙂 – opisala nam je Jelena.
Za kraj, dva blic-pitanja za našu sugovornicu…
Cestovnjakinja ili “brđanka“?
Oboje. Brdski biciklizam moja je prva ljubav, iako sam unazad par godina više na drumašu ili kako ga ja zovem, na bicu za međugradske linije :). Upravo zato što s njim u kratkom vremenu dosta toga mogu proći i vidjeti, a kad je cijeli dan preda mnom stignem i do nekog udaljenijeg mjesta i to mi je baš super. Sad, s hladnijim vremenom opet ću više u brda.
Brevet ili XC utrke?
XC utrke su kraće i slađe. Na startu malo nervoze dok se ne krene, onda juriš, ulijećeš u šumu, uski puteljci, prestizanja, ponekad zagrliš i neko drvo, slomiš nokat, a ako je blato kližeš se malo i na guzi. Uglavnom, puno adrenalina i zabave, još ako bude i medalja na kraju, extra proveden dan.
Breveti su opušteniji. Imaš vremenski limit i ovisno o terenu i dužini breveta, sam sebi rasporediš kada ćeš napraviti pauzu, jesti… Ako je brevet od 600 kilometara, onda i kad i gdje ćeš odspavati malo, a sve u granicama limita. Oboje ima svoje čari.
* Drumaš ili drumski bicikl – cestovni bicikl, cestovnjak
Piše: Martina Maloča
Foto: osobna arhiva
