I had a dream! – popeti se na Kilimanjaro dok se snjegovi još nisu otopili. I uspjela sam uz tri dana uspona i pokvareni želudac, dan aklimatizacije, te još devet sati uspona uz magareću upornost i totalni fokus na udah, izdah i korak. Uspjela sam pole pole kao jedna od 22-člane ekspedicije i uz 40-članu pratnju i asistenciju. A nakon dvodnevnog spusta, počastila sam se Kilimanjaro pivom 😉 !
Budući da sam već bila u tim krajevima, mislila sam otići solo i priključiti se nekoj ondje organiziranoj ekipi. Srećom, naišla sam na oglas Mountain Fita i otkrila da mogu ići organizirano iz Hrvatske. Ako niste prekaljeni visokogorac – a ja nisam nikakav visokogorac, a ni trkač, već planinar amater – mnogo je lakše ići u vođenoj grupi. Podrška i energija grupe dobro dođu putem, a nas 22-oje bili smo si dobra podrška. U usponu šutljiva, ali u silasku smo nadoknadili! Odlučila sam se za Marangu route, prvenstveno jer je spavanje u kolibama, a ne u šatorima. Pri prošlom usponu na Mt Kenyu, svaki dan je padala kiša i taj mix kiše i šatora nisam željela ponavljati.
Pripremala sam se većinom na Sljemenu: Pilana – Puntijarka i neke dulje vikend ture. Pripremajući se, često sam čula rečenice – pa kondicija nije bitna, visinska može uhvatiti svakog… Rekla bih da kondicija nije dovoljna, ali definitivno jest bitna. Bila bih zadovoljna da sam imala kondiciju u razini Pilana-Puntijarka u sat vremena – standard, a ne ‘jednom mi je uspjelo’, ali nadoknadila sam magarećom upornosti i totalnim fokusom na udah, izdah i korak. U principu, to je minimalna kondicija.
Usponi na Kilimanjaro najčešće kreću iz dva grada, Arusha ili Moshi. Mi smo kretali iz Moshija. Stanovnicima i gostima Moshija, Kili se ukaže samo ponekad. Iako je najviša samostojeća uzvisina na svijetu i može ga se vidjeti iz velike udaljenosti, pokazuje se vrlo rijetko. Obično se skriva u oblacima.
U Moshiju smo bili smješteni u lodgeu, u kojem je bila još jedna ekipa iz Hrvatske koja se baš spustila. Odmah smo ih upitali za dojmove i korisne informacije – ponovili su kao i ostali – teško je, ali samo polako i popet ćete se. Da uspon bude još napetiji, nekolicina nas je pokvarila želudac odmah u startu! I tako je počeo uspon.
Dan prvi: Marangu gate 1870 m – Mandara Hut 2700 m
Pohod na Kili započeo ja na moj rođendan. Pravo preporođenje! Dok sam u krevetu razmišljala kako još jednom doći do kupaonice i koji je status nakon cijele noći pijenja aktivnog ugljena, evo ‘Plink!’ na mobitelu. Još jedan “Sretan rođendan!“ i još jedan “Uživaj!“
Uf! Dok ja u lodgeu u Moshiju razmišljam kako uopće spakirati torbu i doći do kombija, a trebam se krenuti penjati na Kili, i kako je moguće da me baš ovaj put odmah u startu dohvatio pokvareni želudac, te cijeli niz pitanja o cijelom pohodu koja dođu uz to… oni meni: Uživaj! Za početak – mobitel ‘isključ’.
Tako je krenulo – idem korak po korak. Pole pole. Pomalo nejasno kako ću ja to izvesti, ali vjerujem da hoću.
Pole pole sam spakirala stvari i dogurala ih do kombija, pole pole smo iznajmili opremu koja je nedostajala, pole pole sam saznala da nisam usamljena u problemima s probavom, pole pole smo se registrirali, pole pole sam pogledala dobiveni lunch paket i vratila ga i pole pole smo krenuli hodati. Hodali smo stvarno pole pole radi mentalne vježbe, ali mene je spasilo jer sam to mogla pratiti bez većeg napora.
Hodali smo oko tri – četiri sata do prvog lodgea – Mandara Hut na visini 2700 metara. Krajolik je moj omiljeni – džunglasti. Biljke na sve strane, sobno bilje raste iz drveća! U džungli osjećam pulsiranje života i energiju. Putem susrećemo ekipu koja se vraća. Svi nam žele sreću i napominju da je teško. Nasmiješim se i kimnem s dozom uzbuđenja i nelagode.
Mandara Hut je relativno mali i udoban. Kućice su za četiri osobe, WC je čist, gužve nema – bolje od očekivanog! Spavanje u drvenim kućicama mnogo mi je draže od šatora – možeš se nasloniti na zid, bolje se drže na kiši i vjetru, a imaju i male spužve – madrace. Totalni luksuz!
Večera je bila fina – juha te riba, krumpir i povrće. Svejedno nisam imala teka i pristupila sam vrlo oprezno važući glad, rizik problema sa želucem i potrebu za energijom za daljnje hodanje.
Nakon večere, odmah u vreću i na spavanje. I zadnja lekcija toga dana: nisam se mogla zagrijati u vreći i to me dodatno zabrinjavalo, jer smo na najtoplijem dijelu. Srećom, popila sam dovoljno vode i morala u noćni posjet vanjskom WC-u. Otkrila sam da uopće nije zima i da sam se jednostavno toliko ‘stisla’ da sam zaustavila cirkulaciju. Lakše je kad malo popričaš sam sa sobom. Opustila sam se i dozvolila protok, skinula višak odjeće, zavukla u vreću i zagrijala za tren. Laku noć!
Novi dan, nova etapa kreće: Mandara Hut 2700 m – Horombo Hut 3700 m
Buđenje je rano – u 6.30 sati, ali svi smo već budni jer i spavanje je bilo rano – oko 10! Dan započinje ‘planinskom’ higijenom – lavorček tople vode i pranje zubi bez tekuće vode. Nije idealno, ali je na zadnjem mjestu briga 🙂 . Doručak, voda u termosice i krećemo prema idućem, Horombo Hutu na 3720 m. Okoliš me najviše podsjeća na drveće iz Avatara. Oblaci su nisko i ne vidimo širu okolinu. Putem je gužva, manje planinara, više nosača, ali ide. Tempo je nešto brži od pole pole. Na odmorištu nas dočekuje kondor koji je skužio dobro hranilište i znalački čeka svoj dio.
U drugoj sam polovici umornija, a zadnjih sat vremena, taman kad je zasjalo sunce, postaje mi teško. Bilo bi korisno imati bolju kondiciju, ali sada, što je tu je! Dosta iscrpljena dolazim do lodgea i odmah se uvučem u svoju vreću za utjehu i odmor. Jedan od članova ekipe, rasklapa stol za masažu i kreće u akciju namještanja i ispravljanja svih zainteresiranih – planinara i nosača, a ja ga sa čuđenjem i divljenjem promatram, sigurno zavučena u svoju toplu vreću. Da, brine me što sam jedva stigla do drugog lodgea i sjetim se svojih riječi “Ma, do 4500 nije problem!“… klinac nije problem! Ali vjerujem i dalje!
Dan treći: Horombo Hut 3700 m – Kibo Hut 4700 m
Moja vreća ima neka svojstva baterije, a koliko čujem od drugih, i njihove. Kvalitetna vreća za spavanje jedan je od bitnih komada opreme i tu ne treba riskirati. Zapravo, sa cjelokupnom opremom nije dobro riskirati pa vodiči rade provjeru prije polaska. Probudila sam se dosta svježa, oprala zube s malo čaja koji je ostao u termosici i spremila za doručak. Napomena je bila da krenemo na vrijeme – u osam, ali pole pole i već prije devet smo krenuli 🙂 . Sunce je zasjalo, oblaci su bili daleko ispod nas i nakon kraćeg hoda, ja sam primijetila da uživam! U pogledu, u suncu, u toplini, u putu – totalno! Lagano smo stigli do Zebra rocks – prugastih slanih stijena do kojih dolaze životinje kad im ponestane soli. Uz to što su slane, Zebra rocks su i fotogenične pa smo se odmah bacili na posao 🙂 . Nakon Zebra rocka uslijedio je malo intenzivniji uspon. U Hrvatskoj ga ne bih ni brojala, ali iznad 4000 metara mjerila su drugačija. S te uzvisine prvi smo put dobro vidjeli vrh Kibo (Uhuru), na kraju velike visoravni koja se proteže između vrhova Mawenzi i Kibo. Malo smo se odmorili i krenuli polako u koloni prema idućem hutu.
Vrijeme, koje na slici izgleda idealno, bilo je zapravo vrlo zahtjevno. Jak vjetar donosio je hladnoću i prašinu pa smo se zamotali kako smo najbolje znali i nastavili dalje pole pole i u tišini. S obzirom da su vodiči hodali oko nas, a mi u laganoj i tihoj koloni, brzo smo si dali nadimak ‘kažnjenička bojna’. Na ovoj visini se već teško diše i svi pokreti trebaju biti lagani, kako se ne bi uspuhali i povećali rizik od visinske bolesti. Blagi simptomi najčešće su glavobolja, mučnina i povraćanje, i neku varijantu toga smo većinom osjećali, ali to je razina nelagode s kojom se pomiriš kad kreneš na ovakav uspon. Nakon cijelog dana hodanja, zadnjih par-sto metara bilo je u hladu i mislim da je svima bilo teško, a ja sam jedva hodala. Za mene je to bio najteži dio uspona. Kad smo konačno ušli u Kibo Hut srušila sam se u najbliži krevet i zavukla u vreću zajedno s prašnjavim nadhlačama, jaknom i kapom. Mislim da se par sati nisam pomaknula. Osim da pojedem malo tople juhice koju su mi donijeli u krevet.
Dan odmora i aklimatizacije – uz 40-članu pratnju
Vrijeme je da spomenem i naše vodiče, nosače i kuhare. Ne znam kako bismo se popeli bez njih. Na nas 22-oje bilo je 40-ak pomagača. Jozef planira zarađeni novac investirati u učenje engleskog kako bi mogao postati vodič. Lincoln je vodič i kad mu se frend smijao, da u čemu je problem nositi 20 kilograma, odgovorio mu je neka proba jednom pa se on njemu nasmijao. Nelson se popeo već više od 100 puta. Raymond je vođa ekipe i pazi da sve funkcionira. Kuhari naprave klopu za 60-ak ljudi u kamperskim okolnostima. Hrana je bila fina, svaku večer smo jeli toplu juhu i glavno jelo u kojem je bilo i meso i krumpir ili riža i povrće. Na žalost, nisam bila od apetita – što od visine, što od problema još iz podnožja. Čaj od đumbira. Mislim da će me automatski lansirati u neku drvenu kolibu iznad 3000 metara, čim ga idući put popijem!
Kibo Hut je kameni lodge s dvije velike spavaonice. S obzirom na olujni vjetar koji je puhao, bila sam jako sretna što ne spavam u šatoru. Čekao nas je dan odmora odnosno aklimatizacije.
Aktivnosti su bile osnovne – WC i hrana. Kako bi riješili osnovni ekološko-higijenski problem velikog broja planinara, uvedena je kazna od 100 $ za bilo kakvo vršenje nužde u prostoru lodgea izvan WC-a – ili su nam barem tako rekli. U svakom slučaju, nismo riskirali. A osnovna prevencija visinske bolesti jest piti puno tekućine! To znači da svake noći ponavljaš proceduru – izlazak iz tople vreće, oblačenje tajica, hlača, veste, jakne i gojzerica pole pole, kako se ne bi skroz zapuhali, i šetnja do 50-ak metara udaljenog WC-a. Fokus toga dana bio je na obnovi i prikupljanju energije, kako bih u ponoć mogla krenuti na vrh. Još oko ručka nas par, gledano sa strane, djelovalo je kao da to neće biti moguće, ali kad je kucnula ponoć svi smo se poredali ispred huta spremni za polazak. U međuvremenu, vjetar se smirio i bili smo zahvalni na tome.
Udah-izdah devet sati do vrha Uhuru
Krenuli smo na vrh. Čekali su nas sati hodanja. Upute su bile jednostavne – duboko i polako dišite, i nemojte gledati gore da vas ne deprimiraju lampice planinara i pogled na uspon pred vama. Shvatila sam to doslovno. Fokusirala sam se na udah i izdah te pratila ritam grupe. Uz udah sam imala mantru ‘čista svijest’, a uz izdah ‘energija’ i tako devet sati. Prošlo je u trenu 🙂 ! Mislim da sam bila u stanju transa jer stvarno drugih misli nisam imala, a u sjećanju moj film je mnogo kraći od tih devet sati, koliko smo hodali. Sjećam se da su u jednom trenutku vodiči zapjevali i da su to neki doživjeli kao motivaciju, ali meni je samo ometalo ritam. I nekako se brzo razdanilo, na par minuta smo vidjeli sunce kako izlazi i onda zalazi iza oblaka i ubrzo nakon toga (ili ne tako brzo) stigli smo do Gillman’s pointa. Gillman’s point prva je točka koja se broji kao uspon na Kilimandžaro i bila sam jako sretna što sam stigla do njega, osjećajući se dobro – bez glavobolje i mučnine i s funkcionalnom ravnotežom.
Kratko fotkanje i odmor u zavjetrini i krećemo dalje. Nakon Gillman’s pointa krećemo se po krateru i visinska razlika koju još trebamo proći je 200 metara. Ovog dijela se više sjećam i ‘dulje’ je trajao, vjerojatno zato što je bio dan pa sam mogla gledati oko sebe. Temperatura je bila oko -8 do -15 uz vjetar, ali me je mojih šest slojeva dobro grijalo. Najveći je problem što si satima na hladnoći bez skloništa. Polako hodamo, vodiči pomažu koliko je kome potrebno, a ja se stalno nadam da je iza ugla Uhuru Peak. Konačno smo ga ugledali u daljini – poznati natpis ispred kojeg se, s fotki smiješe svi koji su se popeli. Pik pas za mene! Na vrhu se zadržavamo kratko jer vodiči već sugeriraju da krenemo natrag. Svako dulje zadržavanje na toj visini povećava opasnost od visinske bolesti.
Na putu prema dooljee…
Tek u povratku uživam u pogledu na ledenjake. Već sad su tek mali dio nekadašnjih snjegova Kilimandžara, a procjene kažu da će se u potpunosti otopiti do 2030. godine. Svejedno izgledaju impresivno, kao neki stari grad hramova zaleđen u vremenu koje nestaje…
Idemo dolje! Spust je mnogo lakši i kraći zahvaljujući siparu koji je otežavao penjanje. Idealan je za lagano ‘skijanje’ i spašava koljena. Imam plan fotkati polaznu točku – Kibo Hut kad izviri između oblaka. Međutim, treba mi nekoliko pokušaja jer taman nestane ponovo iza oblaka, dok ja skinem rukavice i dođem do moba.
Nakon par sati spuštanja, čeka nas ručak i kratki odmor u Kibo Hutu i odmah nastavak spuštanja do Horombo Huta. Ovaj put prelazak visoravni bio je mnogo lakši jer nije bilo vjetra, ali svejedno smo tek predvečer stigli do odredišta. Za večerom se osjećala nova, opuštenija atmosfera, ali smo bili preumorni za slavlje i brzo se povukli u svoje kolibe i vreće.
Probudila sam se oko dva ujutro i brzo shvatila da neću uspjeti ponovo zaspati. Sve misli koje su bile ‘na holdu’ oslobodile su se i ja sam prosjedila tih par sati u vreći u kolibi uz potok, sretna, zadovoljna i ponosna.
Zadnji dan hodanja prošli smo put od prva dva dana uspona. Dan je bio sunčan i sve što nismo vidjeli putem prema gore, vidjeli smo sada. Skupina je bila bučna i vesela. Ponovo smo bili u zoni Avatar šuma pa džungle, na toplom i u kratkim rukavima. Džungla pulsira energijom, ali životinje je teško primijetiti. Neki su, ipak, vidjeli majmune. Na izlazu iz Nacionalnog parka još smo se jednom upisali u registar planinara i konačno se počastili Kilimanjaro pivom! Povratak u stvarnost bio je brz. Vožnja do lodgea, večera, dodjela diploma, par sati sna, aerodrom, avion i počasni krug oko Kilija. Zapravo standardna ruta, ali iz moje perspektive vrlo emotivan pozdrav s planinom.
Tek na aerodromu u Istambulu počeli smo sređivati dojmove. Razgovarajući, otkrili smo koliko nam se doživljaji uspona razlikuju i kako se svatko zapravo popeo na ‘svoje’ brdo. Neki se dijela puta uopće ne sjećaju, neki su se bolje upoznali s visinskom, nekima je izazov bio ići polako, a Hrvoje se tako fokusirao na dobre fotke, da nije ni primijetio da je teško.
Od nas 22-oje, 21 osoba se popela i to je veliki uspjeh za grupu jer, navodno, prosječna uspješnost na Marangu Route je 60-postotna. Prema našoj procjeni, problem je što većina tura radi aklimatizaciju na visini 3700 metara, a mi smo dan za aklimatizaciju imali na 4700 metara, što čini značajnu razliku i pruža priliku za odmor prije najzahtjevnijeg dijela. Zato je dobro ići s dobrim vodičima, a Mountain Fit ide ponovo već u siječnju.
Pole pole – izraz na svahiliju za polako, ili polako, oprezno i pametno, koji je učestali dio vokabulara vodiča na Kilimandžaro
Vrh Uhuru – Kilimandžaro je sa 4600 metara od podnožja najviša samostojeća uzvisina na svijetu, a sadrži i najviši vrh Afrike – Uhuru, visine od 5895 metara
Piše: Petra Stojanov
Uredila: Martina Maloča
Foto: osobna arhiva, Hrvoje Pedljo, Franjo Kmet i Goran Sajko
