Uspon na Triglav šesteročlane ekipe Planinarskog društva Bundek iz Murskog Središća, bila bi još samo jedna vijest takvog tipa u nizu. Iako, ni taj podvig nije mala stvar jer ovaj uspon nije ni malo lak. Međutim, ono što dodatno začinjava cijelu priču jest činjenica da se jedan od sudionika popeo bez da je išta vidio. Stanko Nemec ostao je bez vida prije sedam godina, ali to ga nije spriječilo da si ostvari želju i osvoji Triglav.

 

Naravno, u ostvarivanju svog nauma 4. i 5. rujna, pomoglo mu je pet kolega i kolegica iz njegovog društva. Tako su Stankov uspon na Triglav omogućili predsjednica Sonja Vršić, Renato Pahor, Dubravko Balent, Krunoslav Petričević i Zlatko Mihocek, svi redom vodiči.

 

Zlatko – na svakom koraku uz svojega prijatelja

O tome kako to izgleda voditi slijepu osobu na planinarski uspon, za razliku od uobičajenog, ispričao nam je njegov vjerni pratitelj i prijatelj Zlatko Mihocek, inače prvi Hrvat koji je prehodao Via Adriaticu.

– Naša tura trajala je dva dana. Krenuli smo iz Rudnog Polja s 1452 metara visine, do Planinarskog doma Planinka, 20401 metar visoko. Ondje smo prenoćili te se drugi dan zaputili na vrh, na 2864 metra, nakon čega je uslijedio spust natrag. Zbog Stanka nismo išli na Kredaricu  koja je malo duži i teži uspon, nego smo odabrali lakši smjer, nedugo obnovljenom stazom. Iako je i tu bilo opasnijih dijelova sa sajlama – izvijestio nas je Zlatko o odabranoj ruti.

Cjelokupna dvodnevna tura iznosila je 34 kilometra, a na nju se išlo isključivo zbog Stankove dugogodišnje želje.

– Hrvatski planinarski savez u sklopu EU projekta “Penjanje za sve“ osnovao je Radnu skupinu za osobe s invaliditetom (OSI). Cilj je, između ostalog, omogućiti poboljšanje kvalitete života osobama s invaliditetom, kroz boravak i aktivnosti u prirodi. Međutim, mi smo se ovaj put odlučili na uspon na Triglav u vlastitom aranžmanu, kao manja skupina iz planinarskog društva – pojasnio nam je Zlatko.

 

Dugotrajne pripreme za uspješno vođenje

U ovom slučaju, Stanko nije nov u planinarenju, ali je prilično nov u “svijetu mraka“. Doznajemo da planinari od mladih dana te da je jedan od osnivača svojeg planinarskog društva, a da je bez vida ostao tek prije sedam godina. Tako da on nije bez iskustva, a ni bez kondicije. Ipak, ovaj je uspon iziskivao određene pripreme i druge probne planinarske pohode kako bi i Stankovi vodiči stekli iskustvo.

– Lani smo, upravo u sklopu spomenutog projekta, Stanka vodili na uspon na Dinaru. Također, kroz ove dvije godine bili smo s njim i na Korčuli, na Ivančici i više drugih vrhova kako bismo se što bolje pripremili za zahtjevnu planinarsku turu na Triglav – kaže Zlatko.

Prema njegovim riječima, Stanko je sve svladao bez nekih problema, ali sve je to išlo puno sporije.

– Trebalo je paziti na svaki njegov korak. Na opasnijim mjestima prikopčali bismo ga na pojas, ili kad bi ga trebalo malo pogurnuti, odostraga bi ga potpomogao netko od nas. Imali smo i navez, ali nije bilo potrebe za njim, osim vrlo kratkog dijela na strmini, pri spustu radi sigurnosti.

Ekipa je nosila i užad te bila pod puno spremom, no srećom, nije bilo potrebe za tim.

Stanko se držao za moj planinarski štap hodajući iza mene, a ja sam ga upozoravao na prepreke na putu, gdje je koji kamen i stijena te kad put zavija lijevo ili desno – dočarao nam je Zlatko.

Upitali smo ga kakav je osjećaj bio dopratiti svojeg slijepog prijatelja na vrh Triglava i pružili mu ovo iskustvo.

– Bio je to neopisiv doživljaj, još je na vrhu svirao i harmonikaš, što je doprinijelo dirljivosti trenutka. Ne može se to opisati kako je to pružiti nekome takvo iskustvo i ispuniti želju. Da ti suze poteku! Međutim, trebalo se još uvijek spustiti natrag pa tek onda slaviti, jer je spust uvijek teži – dočarao nam je Stankov prijatelj ovaj doživljaj.

 

Stanko – Nakon Triglava na redu je Olimp

Stanko nam je ispričao kako je prije 10 godina nastradao s desnim okom, no kako nije operiran u roku 24 sata, s vremenom se stanje pogoršavalo, nastale su komplikacije i zbog očnog tlaka prije sedam godina u potpunosti ostaje bez vida na oba oka.

– Inače, planinarim od svojih mlađih dana. Školske dane, točnije 10 godina proživio sam u Sloveniji gdje je kultura planinarenja i aktivnog života na otvorenom mnogo razvijenija. Tako sam se po povratku u Hrvatsku, prije 20 godina sa skupinom entuzijasta odlučio osnovati planinarsko društvo. I otad idemo iz pobijede u pobjedu, danas brojimo 500 članova i radimo na pripremi izgradnje vlastitog planinarskog doma na Muri – s ponosom ističe ovaj planinarski veteran.

Zbirka Stankovih žigova s vrhova koje i dalje pohodi, bez obzira na nedostatak vida, uistinu je impresivna. Ove dvije godine, osim dinarskog vrha Svilaje, osvojio je i izvor Mure u Austriji i brojne hrvatske otoke te ne posustaje u svojim ambicijama.

– Htio bih osvojiti sve vrhove hrvatskih otoka. Krenuli smo zajednički s planinarskim društvom i dosad obišli Krk, Rab, Mali Lošinj, Cres, Rab, Dugi Otok, Vis, Pelješac, Korčulu… A sljedeći veći zalogaj u kojem bih se htio okušati je Olimp u Grčkoj. Osvojio ga je i jedan slijepi kolega iz Istre koji mi je rekao da je dosta dostupno i uređeno, pa bih i ja volio probati – podijelio je Stanko s nama svoje želje.

Kaže kako je s vođenim turama otkad ne vidi, krenuo uz Zlatka. On mu je glavni vodič koji se s vremenom odlučio i na osposobljavanje. Nakon toga, u društvu dolazi do proširenja po pitanju osposobljenih vodiča za slijepe osobe. Tako da cijela ekipa koja je vodila Stanka na Triglav, prolazi tu obuku jer za ovakve pothvate treba više ljudi. Prema Stankovim riječima, vođenje slijepe osobe takvim stazama iziskuje veći napor i koncentraciju, pa treba više ljudi da se mogu izmjenjivati.

– Bitno je da smo zdravi, zdravog duha i da imamo educiranu ekipu koja je voljna voditi slijepe te da oni nisu osuđeni samo na sjedenje kod kuće – Stankov je stav.

 

Povezanost s ljudima u planini vrijedan je truda

On je ustrajan u svojoj ljubavi prema brdu i planinarenju i svjestan da za to treba održavati kondiciju, ne posustaje u treniranju.

– Svaki dan vježbam i napravim krug brzog hodanja u dužini pet-šest kilometara. Vikendom to bude i 10-15-20 kilometara planinareći ili 40-ak kilometara na biciklu. Vozim se na tandem-biciklu sa svojom suprugom Suzanom. Bili smo i na velikoj međimurskoj biciklijadi BIMEP-u i odvozili smo zajedno 76 kilometara. Inače, i ona planinari, nas dvoje idemo ruku pod ruku, ona je moj prozor u svijet – lijepo je opisao Stanko još jednu svoju podršku u životu.

Upitali smo ga je li ga bilo strah, znajući da je na opasnom terenu, a ne može vidjeti opasnost.

– Ja se ni prije nisam ničega bojao, a sad ne vidim provalije pa ih se ni ne bojim. Bojati se nemam čega, ali treba biti na oprezu. Kad mi netko kaže za provaliju, ja ju ne vidim, ali osjećam taj respekt koji uvijek mora biti prisutan jer greške se ne opraštaju – neustrašiv je i oprezan naš sugovornik.

Jedino se u brdima boji munje jer je to, kako kaže, viša sila, a Stanko je tu kao slijepa osoba zakinutiji jer sporije reagira kad se treba skloniti.

– Međutim, ovaj smo put strogo pratili vrijeme, bio je to školski odrađen uspon. Sve nam je išlo na ruku i imali smo vrijeme za poželjeti, u prekrasna dva sunčana dana. Sve smo dobro odradili te smo presretni i ponosni zbog podviga – zadovoljan je on.

Zanimalo nas je na koji način slijepa osoba doživljava uspon na planinu, kako joj uskraćen vid za doživljaj slobode koji pruža pogled na to prostranstvo.

– Posebno me u planinama inspirira mir i ostali ljudi koji idu u brda. Koji teže tom istom miru i susretu s drugima, koji cijene ono što imamo. Jako me smeta “laktarenje“ i strka i zbrka u gradu ili na moru. U brdima do izražaja dolazi ta senzacija mira, kao i ustrajnost kojom se dolazi do tog doživljaja. Tu nema loših ljudi, tu se osjeća povezanost. Svi se uvijek vesele jedni drugima, pozdravljaju se, grle i žele sreću jedni drugima u pohodima. Iako sam sebe ne smatram nečim posebnim, mnogo mi je značila usputna podrška i tapšanje drugih planinara u prolazu, kad su vidjeli da sam se slijep odvažio na ovaj uspon. A na vrhu doček uz harmoniku i ples te trenutak kad sam zagrlio stup na vrhu – to je poseban i neopisiv osjećaj! – pokušava nam prenijeti svoje emocije dugogodišnji blagajnik PD-a Bundek.

Zamolili smo ga da prenese poticajnu poruku drugima koji su istoj situaciji kao on, ili s nekim drugim invaliditetom.

Barijere i ograničenja su samo u mislima, sve ostalo je na nama samima! Sve možemo kao i zdravi ljudi, samo s malo više napora i malo više vremena. Nemojte se skrivati, izađite, pokažite da smo jednako vrijedni članovi ovoga društva – zaključio je ovaj sasvim posebni planinar Stanko.

Piše: Martina Maloča
Foto: Zlatko Mihocek