Siniša Babić ultramaratonski je cestovni biciklist, no po potrebi će voziti i puste kilometre brdskog bicikla. Tako je bilo i prije mjesec dana, kad je 34 dana proveo na MTB-u, na utrci Race to the Rock. Ali i na vlastitoj putešestviji Australijom, u nastavku puta – Beyond the Rock. Radi se o velikom humanitarnom projektu koji smo već najavili, a svoje putovanje najbolje je dočarao on sam…
Osim spomenutog, ovaj je randoner ove godine odvozio i brevet u Italiji, u dužini 2200 kilometara, dok je u svojoj biciklističkoj karijeri završio više od 100 breveta, dugih od 200 do 2200 kilometara. Siniši ovo nije prva utrka Australijom. Iako se Race to the Rock sada održao već treći put zaredom, on je lani odvozio drugu utrku – Terra Australis Bike Epic. Tad je vozio 5600 km od najsjevernije točke Australije do najjužnije.
Race to the Rock svake godine starta na drugoj lokaciji, ali cilj joj je uvijek isti – Uluru ili Ayers Rock, specifično i prepoznatljivo australsko kameno brdo, smješteno u južnom dijelu Sjevernog teritorija. Ovaj nacionalni simbol Australije, ali i sveto i mistično mjesto Aboridžina smatra se najvećim kamenim monolitom na svijetu. Ove godine, Sinišin start bio je 7. listopada u 6:22 sati ujutro u Port Douglasu, u Queenslandu. Ova je utrka trebala iznositi 3000 kilometara, no skraćena je na 2500 kilometara – makadama, planinskih staza i korita potoka.
Skraćena utrka bila je tek predjelo za Sinišu
– Prvi dio staze nazvan je entrée meal, a činio je dionicu od starta na sjeveroistoku kontinenta, u dužini 720 ili 760 kilometara do Townswillea. Neki su se odlučili izvoziti samo to takozvano predjelo, što je prilično zahtjevan dio staze zbog velikog vertikalnog profila i teškog terena – počinje Siniša svoju priču.
Ostatak puta do “Kamena“ bio je relativno ravan teren, ali koji je činila pustinja i velike udaljenosti između mjesta za opskrbu. Utrka je skraćena do Alice Springsa – grada 450 km sjeveroistočno od Ayers Rocka, jer su se pojavile dvije problematične dionice. Jednu je trebao činiti prolazak kroz nacionalni park, gdje se dolinom rijeke trebalo voziti po velikom kamenju, što bi onemogućavalo napredovanje. Drugi dio bio je po aboridžinskom teritoriju, gdje se obično plaća prolazak, ali ovaj je put u potpunosti bio zabranjen. Naime, aboridžinska zajednica izborila da se na Uluru više ne penje. Stoga je Alice Springs bio posljednja točka utrke. Međutim, to nije bila i posljednja točka za Sinišu.
– Ja sam se odlučio Ayers Rocku približiti što je više moguće, pa sam otišao autoputom. Napravio sam krug oko monolita, fotografirao ga, opskrbio se i nastavio dalje svojim putem prema jugozapadu – informira nas on.
Kako smo rekli, Siniša se odvažio na mnogo veći pothvat od same utrke – odlučio je spojiti sjeveroistok i jugozapad Australije. Isprva je ideja bila čista pustolovina na biciklu, ali onda je ona poprimila i humanitarni koncept…
– Za humanitarni koncept mojeg podviga zaslužna je Vanja Varga sa svojom idejom. Nju sam upoznao lani na jednoj humanitarnoj vožnji, za čiji je marketing i humanitarni dio ona bila zaslužna. Htio sam napraviti crowdfunding kampanju za svoju avanturu Australijom, pa je ona predložila neka to bude humanitarniog karaktera. Na kraju sam ja u svoju vožnju uložio vlastita sredstva, a pomogli su mi i sponzori, dok mi i nakon nje nastavljamo s akcijama kroz kampanju Beyond the Rock (Iza Kamena) – doznajemo od njega.
Radi se o polugodišnjem humanitarnom biciklističkom projektu, koji kroz nekoliko nesvakidašnjih biciklističkih i drugih događanja, ima za cilj pomoći djeci u Dječjoj bolnici Gornja Bistra. Tako je središnjim događajem te akcije postala Sinišina vožnja Australijom, a projekt se nastavlja s Beyond 24 Indoor, originalnim humanitarnim bicikliranjem iza zatvorenih vrata. Naime, pedalirat će se 24 sata, ili tko koliko želi i može, na spinning biciklima i trenažerima – a uz preporučenu donaciju od 100 kuna, čiji ukupni iznos odlazi za djecu u Gornjoj Bistri.
Krpaj-pumpaj, krpaj-pumpaj… Pazi, klokan!
Po pitanju utrke, Siniša se nije baš najbolje proveo. Naime, imao je velike probleme s uzastopnim bušenjem guma te je zbog toga završio predzadnji. No, kako on kaže…
– Nije bitan poredak. Nagrade, ionako, nema. Jedina nagrada je slava, što je u Australiji poprilična stvar jer tamo ljudi cijene onoga koji to dođe odvoziti. Ljudi su nas čekali autima uz cestu, naslikavali nas, davali nam voće. Pratili su nas putem Dotwachera, odnosno satelitskog praćenja te nas dočekivali, gdje su znali da ćemo iduće biti – izvještava nas Siniša.
Što se tehničkih problema tiče, napumpao se više nego sve skupa u životu. No, kako kaže, ovaj je put dobio lekciju iz svojih grešaka za ubuduće.
– Imao sam sa sobom tri vanjske gume, ali ne i dovoljno unutarnjih. Kod kuće sam napamet izvukao nekoliko zračnica iz vreće, bez provjere koje sam i kakve uzeo – jednu već prije krpanu, drugu od starog bicikla koja ne ide na ovaj kotač, te jednu jedinu ispravnu. Teren je bio težak. Primjerice, kad bih skrenuo obaviti WC, da ga ne ostavim na cesti, gurao sam bicikl težak više od 30 kilograma kroz travu. U njoj je bila masa malih čičaka koji bi mi se zabadali u vanjsku gumu. Moje su gume bile napunjene mlijekom, pa kad čičak maknete, ono curi van. Dok ima mlijeka sigurni ste, ali kad iscuri onda morate nadoknađivati i krpati i mijenjati vanjske. Ja sam nakon 10 dana morao krpati prvu vanjsku gumu i otada se niz samo nastavio. Dva dana prije cilja u Alice Springsu bilo je samo pumpaj-krpaj, pumpaj-krpaj. Nebrojeno puta sam stajao zbog toga u ta dva dana – prepričava naš sugovornik.
Siniša je na svom putovanju imao jednu vrlo neuobičajenu nesreću – sudar s klokanom…
– Jedan sam se dan, oko ponoći sudario s patuljastim klokanom, kad sam pao s bicikla i iščašio rame. Nekako sam ga vratio na mjesto te, srećom, našao budnu osobu koja je, igrom slučaja, bila liječnik. On je pozvao sestru koja me pokrpala, sanirala rane i kožu koja je visjela s mene. Idući dan sam od podneva nastavio s vožnjom. Sijevalo mi je od boli pred očima kad je trebalo okrenuti bicikl i servisirati ga, a kad sam došao u kamp i sastavio šator, jedva sam ulazio u šator i izlazio na toalet. To je bila teška odluka, na koju sam se jedva natjerao – priča nam Siniša kojeg lijevo rame još uvijek boli te mu ruka još nije u potpunoj funkciji. Pred njim su još mjeseci terapije i oporavka.
Svrake i ostale prirodne nepogode
Zanimalo nas je da li je Siniša, osim s klokanom, imao zanimljivih susreta s još kakvim (opasnim) životinjama.
– Kad sam prošle godine prvi put išao u Australiju, komentari su bili “Znaš li ti kamo ti ideš?! Ondje su najotrovnije životinje na svijetu!“ Međutim, ono što je najvažnije jest da ih ne izazivaš. Bila mi je želja pofotkati krokodila u divljini, što na kraju nisam uspio. Očekivao sam puno zmija, a u 34 dana, tek 31. dan vidio sam dvije, dok ove godine nisam vidio ni jednu. Lani sam vidio tragove pitona, ali pitone nisam mogao naći. Vidio sam i iguanu, emue, brojne vrste papagaja, klokane, nekog egzotičnog guštera… Bio sam na ronjenju pa sam plivao uz grebenskog morskog psa, što nije strašno dok god nemaš komad ribe u ruci – nabrojao je ovaj biciklist.
Od svega navedenog, ispostavlja se da je najagresivnija životinja u Australiji svraka. Njen je napad Siniša doživio u nekoliko navrata.
– Svrake će vam jesti iz ruke, ali kad se gnijezde, napadaju svakog u blizini gnijezda. Lani me jedna u Camberi istukla o leđa, a druga me u divljini triput odostraga udarila u glavu. Ove godine u Townswilleu, vozim se i osjetim da me netko štipa za uho. Mislio sam da me prijateljica zeza, kad ono svraka – prepričava Siniša svoje dogodovštine.
Siniša je proživljavao temperaturne raspone od plus dva do 45 stupnjeva. Kako je utrka startala u vrijeme australske zime, jutarnje temperature znale su biti i od dva pa do 10 stupnjeva, dok se sunce nije diglo.
– Već treće jutro prošli smo kroz opožarenu šumu. Nismo bili ugroženi, ali bilo je prilično gorko u ustima od dima. Naišao sam na par požara, vidio kako drveće izgara iznutra. Imao sam i dvije pješčane oluje. Jedna je bila noćna pa je prošla nevino, a druga je bila kad sam zastao u roadhouseu (kamp i sobe sa sanitarnim čvorom i kuhinjom) da se otuširam i najedem. Nisam planirao noćiti. Kad sam izašao ispod tuša imao sam što vidjeti – crveno nebo, 45 stupnjeva i diže se vjetar. Stoga sam odlučio uzeti sobu i preskočiti ovu oluju – njegovi su susreti s australskim nepogodama.
Od dućana do dućana – 480 km
Siniša je na putu bio 34 dana te prešao preko 5700 kilometara. Najkraća vožnja bila mu je ona od 80 kilometara asfaltom, dan nakon sraza s klokanom, a druga najkraća 90 zbog pješčane oluje. Izuzev toga, u prosjeku bi dnevno probiciklirao 250-330 km. Bicikl mu je s opremom težio preko 30 kilograma, a s njim se takvim morao penjati 20-postotnim usponima te se spuštati niz korita potoka, gdje je trebalo nositi bicikl.
– Osim odjeće koju sam imao na sebi, od rezerve sam imao jednu majicu i jedne tajice, čak nisam ni rezervne čarape imao. Potom, nosio sam warmere (grijače) za ruke i noge, rukavice s dugim prstima, bandanu i komplet za kišu – šuškavac i hlače. Od opreme za kampiranje, nosio sam šator, vreću i podlošku. Rezervne gume, komplet alata te nož i džepni nožić, najteži su dio opreme. Imao sam i prvu pomoć prilagođenu tamošnjim uvjetima – nabrojao je ovaj ultramaratonac teret na svojem biciklu.
Od hrane, za velike udaljenosti od civilizacije, nosio je tek zobene pahuljice i vodu što je, kako kaže, dovoljno za preživjeti dva-tri dana.
– U mjestima bih se opskrbio izotonicima, s nešto voća, bombonima i keksima, ali sve se to brzo pojede. Nisam se natrpavao konzervama. Najveća udaljenost između dva dućana bila mi je 480 km, za što su mi trebala dva dana vožnje – priča on.
Na samoj utrci, doznajemo, u pravilu nikoga ne smijete tražiti hranu i vodu, ali smijete prihvatiti ponuđeno. Jasno, dozvoljeno je kupiti hranu, ukoliko imate gdje.
– Jedan sam dan došao na jedan ranč, gdje sam htio kupiti hranu pa su mi dali nešto za pojesti. Nisu htjeli novac – priča ovaj ultramaratonac koji je već do Alice Springsa izgubio sedam kilograma.
Siniša bi, kad je bio u prilici, ponegdje i sjeo na obrok pa je tako probao i neka autohtona, nama potpuno apstraktna jela – pizzu s klokanovim mesom te krokodilska rebarca.
– Veliki teret predstavljala je voda. Prema predviđanjima visine temperature i udaljenosti do iduće opskrbe, trebalo je imati 7-9 litara vode na startu. Na prvom dijelu bila je kišna šuma s potocima, pa sam tu koristio filter za vodu. U pustinji smo filtrirali vodu iz waterholes koje rančeri iskopaju za stoku, do kojih treba preskakati bodljikavu žicu, a voda je izgacana i zagađena od životinja – opisuje on.
Na cesti i biciklističkoj stazi…
Siniša je putem vrlo malo spavao – uglavnom u šatoru 4-5 sati, a samo jednom više od osam sati kad ga je dotuklo jako sunce.
– Već oko pet popodne sam legao, a po mraku nastavio vožnju koji je trebalo iskoristiti zbog jakog sunca. Najbolje je dizati se oko tri u noći, kad si malo odspavao i odmorio oči – priča.
Specifičnost koju je Siniša u prometu susretao, na cesti prema Perthu, u rudarskom kraju jesu road trains, tegljači s tri prikolice i pet-šest osovina.
– Takav kamion, dug 50 metara ne stigne te zaobići kad naiđe auto s druge strane, pa trubi. Tad moraš skrenuti sa strane na takozvani shoulder odnosno bankine, koje su mjestimice vrlo dobro uređene, ali bliže Perthu sve lošije. Tako mi je predzadnji dan bio poprilično težak, što zbog neuređenih bankina, što zbog jakog vjetra – doznajemo.
Siniša nam je ispričao i o biciklističkoj kulturi u jugu koji je urbaniji. U Sydneyu, Melbourneu i Perthu ima mnogo biciklista.
– U Perthu biciklistička staza prati prugu gradskog vlaka. To su kilometri biciklističkih staza s podvožnjacima i nadvožnjacima, te pružni prijelazi s rampom za bicikliste. Sve te staze masovno se koriste. Naišao sam na nekoliko obitelji s djecom u nedjeljnoj izletničkoj vožnji s ruksacima na leđima – prenosi nam naš sugovornik.
Ljubazni Australci, mahom hrvatskih korijena
Australci su svi vrlo ljubazni i gostoljubivi, priča Siniša, ondje ti nitko ništa neće ukrasti.
– Ondje je sve pod video-nadzorom i lako završiš u zatvoru. Automobili su se zaustavljali usred noći, kad bi vidjeli da stojimo na cesti i pokušavamo se orijentirati, te nudili pomoć – njegovi su dojmovi.
Na samoj utrci nije bila dozvoljena nikakva logistika i pomoć prijatelja na ruti. Međutim, ovaj Hrvat gotovo u svakom australskom gradu poznaje nekoga tko je išao s njim u školu.
– Ove sam godine bio samo kod prijatelja iz Pertha, kod kojega je bio i cilj mojeg putovanja. Putem sam sreo more ljudi te tako stekao preko 20 novih prijatelja na Facebooku, i još toliko na Instagramu. Tako sam upoznao sam Miru (Majru), na mjestu gdje sam stao nešto pojesti. Kad sam joj rekao odakle dolazim, obratila mi se na hrvatskom, iako ga slabo koristi pa sam joj morao polako pričati. Ispostavilo se da se njen otac početkom 60-ih doselio iz Iloka i oženio Australku, njenu majku. U Perthu sam, pak, u jednom kafiću upoznao vlasnika prezimenom Matić, rođenog u Australiji, ali čiji su roditelji iz Hrvatske. Tako sam upoznao više ljudi čiji su roditelji doselili iz naše zemlje – prepričava Siniša.
Odustajanje nije opcija!
Za kraj, ovaj ultramaratonac koji je prešao biciklom 5700 kilometara australskog divljeg teritorija, poziva sve da se pridruže na posljednjem ovogodišnjem događaju humanitarnog projekta.
– Ideju za Beyond 24 Indoor pokupio sam na vožnji tog tipa u Ljubljani, pa sam ju poželio napraviti kod nas. Tko može, neka dođe. Zasad je četvoro najhrabrijih koji planiraju pedalirati 24 sata, a ostali prijavljeni vozit će koliko mogu – poručuje Siniša.
Čak ni nakon sudara s klokanom, kad je sav ranjen i krvav u polunesvjestici, stajao nasred ceste u mraku, za njega odustajanje nije bilo opcija. Kako kaže, mislio je na sve ljude koji su bili uz njega te sponzore, kao i na svrhu za koju vozi – na klince u Gornjoj Bistri; i nije htio biti “papak“. Ako to nije dovoljno motivirajuće za ovaj spinning, onda ne znamo što je!
Piše: Martina Maloča
Foto: osobna arhiva
